Može se reći kako su države članice Europske Unije (u nastavku: EU) rano počele razmišljati o potrebi sudske suradnje i usklađivanja svojih nacionalnih građanskih procesnih prava, barem na području usuglašavanja odredaba o međunarodnoj sudskoj nadležnosti te uzajamnom priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka. Razvoj te materije na području EU razvijao se u dvije faze uvjetovane ovlastima EU za reguliranje ovih pitanja koje su date osnivačkim ugovorima: 1.Faza temelji se na čl. 220. Rimskog ugovora kojim je određeno Ako bude potrebno, države članice će pristupiti međusobnim pregovorima da bi svojim državljanima ostvarile pogodnosti u pogledu pojednostavljenja postupka kojim se uređuje uzajamno priznanje i ovrha presuda sudskih organa i arbitražnih odluka.. Naime, ova odredba poslužila je i kao osnova za usvajanje Briselske konvencije o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima (u nastavku: Briselska konvencija), s kojom je i započeo proces unifikacije međunarodne sudske nadležnosti. 2.Faza odvija se po usvajanju amsterdamske verzije ugovora o osnivanju EU, kada u direktnu nadležnost Vijeća EU ulazi i područje međunarodnog procesnog prava. Time je omogućeno da države članice radi ostvarivanja suradnje u području pravosuđa više ne moraju biti vezane međunarodnim ugovorom, već da se pravosudna suradnja može regulirati i sekundarnim izvorima europskog prava. Upravo to rezultiralo je usvajanjem Uredbe Vijeća (EZ) br44/2001 o nadležnosti, priznavanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku: Uredba Brisel I), najvažnijeg izvora kojim se unificira materija priznanja i ovrhe sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima na području EU. Dakle, spomenuta prva faza razvoja europskog građanskog procesnog prava iznjedrila je spomenutu Briselsku konvenciju koja je imala ključnu ulogu u rješavanju pojedinih pitanja u sporovima unutar EU preko trideset godina. Nadalje, kao njen nasljednik, 22. prosinca 2000. donesena je Uredba Brisel I koja je sljedećih desetak godina uživala status jednog od najvažnijih pravnih instrumenata europskog zakonodavca u području međunarodnog građanskog procesnog prava. Njome je osigurana ujednačenost pravila o međunarodnoj nadležnosti, učinkovito priznanje i ovrha odluka donesenih od sudova država članica EU i općenito unaprjeđenje sudske suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima. Međutim, u članku 73. ostavljen je prostor za napredak. Naglašena je obveza Komisije da, najkasnije u roku pet godina od stupanja na snagu Uredbe, Europskom parlamentu, Vijeću te Gospodarskom i socijalnom odboru podnese izvješće o njezinoj primjeni, te u slučaju potrebe priloži prijedloge za prilagodbu. Upravo ova odredba ukazuje na spoznaju nadležnih institucija (već u trenutku donošenja Uredbe) o mogućnostima progresa i na spremnost da se u dogledno vrijeme učini korak prema naprijed. Naposljetku, zbog uočenih nedostataka i izgledne potrebe za daljnjim napretkom, te nakon dugotrajnog procesa i brojnih prijedloga za temeljite izmjene, u prosincu 2012. donesena je nova verzija Uredbe Brisel I, pod nazivom: Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća o nadležnosti, priznavanju i ovrsi sudskih odluka o građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku teksta: Preinačena Uredba Brisel I). Do posljednje izmjene došlo je na snažnu inicijativu Komisije. Prvotni prijedlozi bili su vrlo radikalni, u nastojanju da se postigne značajno odstupanje od dotadašnjeg pravnog okvira Uredbe. Međutim, u tijeku zakonodavne procedure prijedlozi su reducirani i svedeni na nekoliko ključnih izmjena: pravila o primjeni uredbe na arbitražu, pravila o sporazumima o nadležnosti suda, pravila lis pendes, pravila o privremenim mjerama, te pojednostavljena pravila o ovrsi sudskih odluka europskih sudova. Dakle, konačni tekst nove Uredbe prilično se razlikuje od kompliciranih rješenja sadržanih u osnovnom prijedlogu Komisije. Može se reći kako je sadržaj Uredbe evoluirao, više nego da se radi o fundamentalnoj izmjeni. Cilj ovog rada je prikazati detaljan uvid u novosti koje sa sobom nosi Preinačena Uredba Brisel I, te izvršiti usporedbu s njenom ranijom verzijom Uredba Brisel I. Potanko će biti obrađena svaka izmjena, te prikazana njena korelacija u odnosu na ono rješenje koje joj je u ranijoj Uredbi prethodilo, s tim da će pažnja pretežno biti usmjerena na spomenute najvažnije četiri izmjene: pravila o primjeni uredbe na arbitražu, pravila o sporazumima o nadležnosti suda, pravila lis pendes, te pojednostavljena pravila o ovrsi sudskih odluka europskih sudova.