| Sažetak | Bankarska garancija pravni je institut koji osigurava ispunjenje ugovornih obveza. Nastala je razvojem trgovačkog običajnog prava, a vrhunac njenog razvoja obilježava donošenje Ujednačenih pravila za ugovorne garancije(danas UP 758) od strane Međunarodne trgovačke komore(MTK). Bankarska garancija definirana je Zakonom o obveznim odnosima kao svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka(garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Od posebne je važnosti u međunarodnoj trgovini, gdje smanjuje rizik neplaćanja, a ujedno i olakšava transakcije među strankama iz različitih pravnih sustava. Takvo osiguranje očituje se u nezavisnoj obvezi banke koja glasi na isplatu određenog novčanog iznosa u gotovini korisniku garancije. Ako je uvjetima koji se nalaze u sadržaju bankarske garancije udovoljeno, do ispunjenja bančine obveze dolazi već na prvi poziv korisnika, što je ujedno i glavna prednost ovih bankarskih garancija. Kao ugovorne strane kod bankarske garancije pojavljuju se nalogodavac, garant(banka) i korisnik. U određenim slučajevima, kao četvrta strana može se pojaviti banka kontragarancije. Prema pravilima UP 758, svaka garancija mora sadržavati ključne elemente poput imena nalogodavca, korisnika i garanta, opisa posla na kojem se temelji, maksimalnog iznosa plativog po garanciji i valutu plaćanja, kao i rok isteka ili specifičan događaj koji određuje njezin završetak. Bankarske garancije u pravnoj teoriji i praksi najčešće se dijele na ponudbene, garancije za dobro izvršenje posla te garancije za povrat primljenih iznosa, no to ne isključuje mogućnost izdavanja garancija za bilo koju svrhu koju stranke u međunarodnoj trgovini smatraju opravdanom. Ključna karakteristika bankarske garancije je njezina apstraktnost, što znači da je obveza banke prema korisniku neovisna o ugovoru između korisnika i nalogodavca na temelju kojeg je izdana. Druga važna karakteristika bankarske garancije jest načelo samostalnosti. Prema članku 1039. stavku 2. ZOO-a, bankarska garancija je samostalna obveza banke, neovisna o osnovnom poslovnom odnosu u kojem je izdana. Ova samostalnost znači da banka ne mora ispitivati ispunjenje obveza iz osnovnog ugovora niti je relevantno postoji li spor između korisnika i nalogodavca. Bankarska garancija ima dokumentarni karakter što znači da se obveza banke temelji na predočenju određenih dokumenata, a ne na stvarnom ispunjenju obveze iz temeljnog ugovora. Iako bankarske garancije pružaju značajnu razinu zaštite i sigurnosti sudionicima pravnog prometa u trgovačkim odnosima i dalje postoje pravni rizici koji mogu utjecati na njihovu provedbu. Najveća opasnost za vjerodostojnost akreditivnog poslovanja i poslovanja s bankarskim garancijama jesu prijevare. Glavni rizik leži u mogućnosti da korisnik pokuša aktivirati garanciju u situaciji kada su ugovorne obveze djelomično ili u potpunosti neispunjene. Nepotpuna ili nejasno definirana dokumentacija otvara prostor za ovakve zloupotrebe u međunarodnim transakcijama. |
| Sažetak (engleski) | The bank guarantee is a legal institution designed to secure the performance of contractual obligations. It emerged from the development of commercial customary law, reaching its pinnacle with the adoption of the Uniform Rules for Demand Guarantees (currently URDG 758) by the International Chamber of Commerce (ICC). The bank guarantee is defined under the Croatian Obligations Act as any written obligation to pay, irrespective of its title, by which a bank (the guarantor) commits to pay a specified monetary amount to the beneficiary upon a written request, provided the conditions outlined in the guarantee are met. Bank guarantees hold particular significance in international trade, reducing the risk of non-payment and facilitating transactions between parties from different legal systems. This form of security is characterized by the independent obligation of the bank to pay a specified sum in cash to the beneficiary of the guarantee. If the conditions specified within the guarantee are fulfilled, the bank’s obligation is triggered upon the first demand by the beneficiary, which is a primary advantage of such guarantees. The contractual parties involved in a bank guarantee include the applicant (principal), the guarantor (bank), and the beneficiary. In certain cases, a counter-guarantee bank may act as a fourth party. According to the URDG 758 rules, every guarantee must include key elements, such as the names of the applicant, beneficiary, and guarantor, a description of the underlying transaction, the maximum payable amount and currency, and the expiry date or specific event determining its termination. In legal theory and practice, bank guarantees are commonly categorized as tender guarantees, performance guarantees, and retenion guarantees, though this does not preclude issuing guarantees for any purpose deemed appropriate by the parties in international trade. The primary characteristic of a bank guarantee is its abstract nature, signifying that the bank’s obligation to the beneficiary is independent of the underlying contract between the beneficiary and the applicant. Another crucial feature is the principle of autonomy. Under Article 1039(2) of the Croatian Obligations Act, the bank guarantee represents an independent obligation of the bank, unaffected by the foundational business relationship in which it was issued. This independence implies that the bank is not required to examine whether obligations under the principal contract have been fulfilled, nor is it relevant whether disputes exist between the beneficiary and the applicant. Bank guarantees also possess a documentary nature, meaning the bank’s obligation is contingent on the presentation of specific documents rather than the actual performance of the obligations under the underlying contract. Despite offering significant protection and security in commercial transactions, legal risks remain that may impact the enforceability of bank guarantees. Fraud poses the greatest threat to the credibility of guarantee operations. The primary risk lies in the possibility of a beneficiary attempting to call the guarantee in situations where contractual obligations have been partially or fully unfulfilled. Incomplete or ambiguously defined documentation creates opportunities for such abuse in international transactions. |
