| Sažetak | U ovom radu analiziran je razvoj instituta zakonskog nasljeđivanja u rimskom pravu, od Zakonika XII ploča (451.-450. g. pr. Kr.), preko pretorskog i carskog prava, pa sve do reformi cara Justinijana (527.-565. g.), a prema etapama općeg razvoja pravnostvaralačke djelatnosti Rimljana, uz popratna poglavlja o nužnom nasljednom pravu kao refleksiji prava zakonskih nasljednika. Nakon toga je dan osvrt na uređenje zakonskog nasljednog prava u suvremenom hrvatskom pravu, također uz raščlambu relevantnih odredbi nužnog nasljednog prava. Koncentracija moći i imovine u rukama rimskog kućnog domaćina, oca obitelji (pater familias) za njegova života, kao rimskog građanina sa svim pravima i obvezama kojega je kao subjekta pravnih odnosa uzimao u obzir najveći dio pravnih normi, činili su isto tako iznimno važnim i trenutak njegove smrti. Uređenju imovinskih odnosa mortis causa posvećeno je stoga mnogo prostora već od samih početaka, u zakonima, u pretorskim ediktima, u djelima pravnika, carskim konstitucijama, te u konačnici u Justinijanovoj kodifikaciji (i njegovim Novelama) kao vrhuncu razvoja rimskoga prava. Nasljedno je pravo tako razvijano u međudjelovanju različitih stvaratelja i izvora prava, pri čemu su oni u različitim fazama odražavali i promjene u društvenim odnosima. Uz to, ono je izrastalo iz temeljnih odredaba Zakonika XII ploča, u stalnoj protuteži dvaju osnovnih principa, osnova nasljeđivanja – slobode oporučivanja ostavitelja i zaštite interesa njegove obitelji kroz zakonsko nasljedno pravo, odnosno nužno nasljedno pravo. Mijene kroz koje je intestatno nasljedno pravo prošlo tijekom rimske pravne povijesti vrlo jasno ukazuju na historijsku evoluciju izvora prava i načina njegova stvaranja, kao i na promjene u društvenim i prije svega obiteljskim sferama života – prijelaz s isključivo agnatske veze kao temelja nasljeđivanja kroz sve veće uvažavanje kognatskog srodstva. Analizom razvoja zakonskog nasljeđivanja tako možemo pratiti proces jačanja položaja djece i žena, jer kako se kroz povijest mijenjalo shvaćanje o položaju pojedinih skupina u društvu, u prvom redu glede ravnopravnosti u obiteljskim odnosima, tako je njihov položaj u nasljednom pravu, izražen kroz kognaciju, izjednačavan s onime agnatskih srodnika, odnosno sve više im je davana prednost pred agnatima. Vrhunac tog razvoja dogodio se kod Justinijana koji je konačno uredio nasljedno pravo, dokidajući raniji paralelizam civilnog i pretorskog prava, te postavljajući osnove za današnji nasljednopravni sustav. Nasljedno pravo u cjelini, a samim tim i intestatno nasljedno pravo, zauzimalo je izrazito važnu ulogu u rimskom pravu, a instituti nasljednog prava koji su nastali i razvijali se u sklopu rimskog nasljednog prava u bitnome su recipirani i u suvremenim pravnim porecima. Isto vrijedi i za nužno nasljeđivanje koje je još u Rimu nastalo i razvilo se zbog potrebe zaštite interesa bližih članova obitelji ostavitelja. Stoga je i za odgovarajuće razumijevanje nasljednog prava danas u Republici Hrvatskoj korisno vidjeti kako, na kojim povijesnim temeljima i pod utjecajem kojih faktora se razvilo zakonsko nasljedno pravu u Rimu, pritom također čineći razvidnim u kojoj nas mjeri i na koji način obvezuju utvrđena pravila. |
| Sažetak (engleski) | It is analyzed in this paper the development of the law of intestacy in Roman law, from the Law of the Twelve Tables (451-450 BC), through praetorian and imperial law, to the reforms of Emperor Justinian (527-565 AD), and according to the stages of general development of Roman lawmaking, with accompanying chapters on the right to the debita portio of certain heirs as a reflection of the rights on intestacy. After that, a review of the regulation of the law of intestacy in contemporary Croatian law will be given, also with an analysis of the relevant provisions on the right to the debita portio. The concentration of power and property in the hands of the pater familias during his lifetime, as a Roman citizen with all the rights and obligations and considered as the primary subject of legal relations by most of the legal norms, also made the moment of his death extremely important. Much consideration has therefore been devoted to the regulation of property relations mortis causa from the very beginning, in the acts passed in the assemblies, praetorian edicts, works of jurists, imperial constitutions, and finally in Justinian’s codification (and his Novellae) as the culmination of the development of Roman law. Inheritance law has thus been developed in the interaction of different creators and sources of law, and they have reflected changes in social relations at different stages. In addition, it grew out of the basic provisions of the Law of Twelve Tables, in constant counterbalance of two basic principles, the bases of inheritance – the freedom to bequeath by the testator and the protection of his family’s interests through the laws of intestacy. The changes that inheritance law has undergone during Roman legal history clearly indicate the historical evolution of the sources of law and the way it was created, as well as changes in social and above all the family spheres of life – the transition from an exclusively agnatic relationship as the basis of inheritance through the growing appreciation of cognate kinship. By analyzing the law of intestacy, we can follow the process of strengthening the position of children and women, because, as the understanding of the position of certain groups in society has changed throughout history, primarily regarding equality in family relations, their position in inheritance law, expressed through cognate kinship, is equated with those of agnatic relatives, that is, they were increasingly given precedence over agnates. The culmination of this development occurred with Justinian, who finally regulated inheritance law, abolishing the earlier parallelism of civil and praetorian law, and laying the foundations for today’s inheritance law system. This is especially evident in the fact that even today, blood kinship is primarily important for the law of intestacy. Inheritance law as a whole, and thus including law of intestacy, played a very important role in Roman law, and the institutes of inheritance law that emerged and developed within the Roman inheritance law are received in modern legal orders. The same applies to the right to debita portio that originated and developed in Rome due to the need to protect the interests of close family members of the testator. Therefore, for a proper understanding of inheritance law in the Republic of Croatia today, it is useful to see how, on what historical basis and under the influence of which factors inheritance law developed in Rome, while also making it clear to what extent and in what way we are bound by established rules. |
