| Sažetak | Zaštita prava i interesa djece i punoljetnih osoba koje se ne mogu brinuti za svoja prava bila je uređena u rimskom pravu kroz institute tutorstva i skrbništva. Instituti su postojali još u doba Zakonika 12 ploča, a razvijali su se kroz cijeli tijek rimske pravne povijesti. Pritom je za njihov razvoj bila ključna organizacija rimske obitelji i vlast obiteljskog starješine (pater familias) nad članovima obitelji. Ta vlast (patria potestas) trajala je od rođenja djece do smrti pater familias ili njihove emancipacije kada bi Rimljani u pravilu postajali sui iuris, tj. imali su svoju imovinu i mogli su njome slobodno raspolagati, odnosno mogli su samostalno nastupati u pravnom prometu. Iznimke od toga su u prvom redu bili maloljetni, djeca koja su u ranoj dobi ostajala bez očinske vlasti te žene za koje se smatralo da im je i nakon stjecanja punoljetnosti potrebno pružiti zaštitu. Radi osiguranja interesa maloljetnika, ali i imovinskih prava srodnika te djece kao potencijalnih nasljednika, ustanovljena je tutela impuberum. U radu se detaljnije izlaže tko su mogli biti tutori te kako su oni bili postavljeni, primjerice pater familias je mogao oporukom odrediti tutora svojoj djeci koja bi nakon njegove smrti postale osobe sui iuris. U slučaju da pater familias nije oporukom odredio tutora, zasnivala bi se tutela legitima prema kojoj bi funkciju tutora obnašao agnat, srodnik po ocu. U nedostatku prije navedenih tutora postavljao se u gradu Rimu i provincijama, prema lex Atilia i lex Iulia et Titia, atilijanski tutor. Posljednja vrsta ujedno je i pokazatelj novog shvaćanja prema kojem se tutorstvo obnaša kao javna dužnost radi zaštite maloljetne osobe, a ne kao ranije da su tutori djelovali radi osiguranja vlastitih interesa. Drugi oblik tutorstva koji je poznavalo rimsko pravo je bila tutela mulierum kojom se pružalo zaštitu punoljetnim ženama, i to zbog, kako prenosi Gaj iako se s time nije slagao, slabe prosudbe (levitas animi). U okviru odgovarajućeg poglavlja iznose se glavne karakteristike tutela mulierum te razlike prema tutela impuberum. U radu se nadalje izlaže kako je u okvirima rimskog prava vrlo rano prepoznata potreba da se pruži briga i punoljetnim osobama koje se zbog duševne bolesti, rasipništva ili mladosti i neiskustva nisu u stanju brinuti o svojim pravima. Tako su obrađeni tri osnovna oblika skrbništva (cura): cura furiosi, cura prodigi i cura minorum. Pritom je također istaknuto kako su tutorstvo i skrbništvo povezani instituti te se mnoga pravila, kao pravila o ispričnim razlozima ili davanju osiguranja, primjenjuju kod oba instituta. Potreba za takvim pravnim uređenjem pružanja zaštite i brige za prava i interese maloljetnih osoba ili osoba s duševnim smetnjama postoji i danas, te suvremeno hrvatsko pravo poznaje jedan opći institut skrbništva koji je uređen Obiteljskim zakonom. Uvodno je objašnjeno kako se reformama obiteljskog prava nastojalo urediti skrbništvo kako bi se njime pružila što šira zaštita djetetu, odnosno punoljetnoj osobi pod skrbništvom. Zatim je izloženo kako se skrbništvo u suvremenom hrvatskom pravu može zasnovati za djecu, punoljetne te se može postaviti i poseban skrbnik za djecu i punoljetne osobe kako bi se pružila zaštita pojedinih prava i interesa. Opisane su glavne značajke sva tri oblika skrbništva, dok je kod svih posebno ukazano na sudsku praksu Ustavnog suda, županijskih sudova te Visokog upravnog suda. Na kraju se upućuje na poveznice rimskog i suvremenog hrvatskog prava u materiji tutorstva i skrbništva te se naglašava da su se važne promjene instituta koje su utjecale na ključne karakteristike suvremenog instituta dogodile već tijekom rimskog klasičnog i postklasičnog prava. |
| Sažetak (engleski) | Protection of the rights and interests of children and incapacitated adults (wards of court) was regulated in Roman law through the institutes of tutelage and guardianship. The institutions already existed in the age of the Law of Twelve Tables and they evolved during the entire timespan of Roman legal history. For their development was essential the organization of Roman family and the power of pater familias over the members of his family. This power (patria potestas) had lasted from the birth of children until the death of pater familias or the moment of their emancipation, when Romans became sui iuris, i.e. when they could have their own property and could dispose of it freely, entering into legal transactions without restrictions. Exceptions to this were children who were left without paternal authority at an early age and women who were considered to need special protection even after reaching maturity. In order to provide protection to underage children, as well as to the property interests of their kin as potential heirs, the institute of tutela impuberum was established. In this work it is explained in more detail who could be tutors and how they could be appointed, e.g. pater familias could appoint a tutor to his children who would become sui iuris after his death in his will. In case that the pater familias did not appoint a tutor by will, the tutela legitima would be used according to which the function of a tutor would be performed by an agnate, a relative by father. In the absence of the aforementioned tutors, in the city of Rome and the provinces, according to the lex Atilia and the lex Iulia et Titia, the Atilian tutor would be set. The last type is also an indicator of the new understanding of tutelage which had to be performed as a public duty, and not anymore as the way to protect the interests of tutors. The other form of tutelage known in Roman law was tutela mulierum, providing protection to adult women who, as Gaius informs us in a disagreeing tone, had to be under the supervision of tutors due to poor judgment (levitas animi). Within this chapter main features of tutela mulierum are discussed as well as the differences to tutela impuberum. It is further elaborated how the Roman law very early recognized the need to provide care to adults who were unable to take care of their rights due to mental illness, spendthrift behaviour, or young age and inexperience. There are three basic forms of guardianship (cura) which are explained: cura furiosi, cura prodigy, and cura minorum. It is emphasized here that the tutorship and guardianship are related institutes and many rules, such as those on excuses or insurance, apply to both. The need for such a legal regulation when providing the protection and care for rights and interests of underage children and incapacitated adults still exists today, and in the contemporary Croatian law there is one general institute of guardianship for that purpose regulated by the Family Act. Initially, it is explained how the reforms of the family law sought to regulate guardianship in order to provide more and more protection for children and adults under guardianship. Furthermore, it is elaborated how the guardianship in contemporary Croatian law can be established for children, adults, and a special guardian for children and adults can be appointed in order to provide protection of certain rights and interests. The major traits of all three are described, with special references to the judicial practice of the Constitutional Court, County Courts and the High Administrative Court. In the end, it is pointed to the main connections between the Roman law and the contemporary Croatian law of tutelage and guardianship and it is stressed how the main changes which influenced the contemporary characteristics of the institute happened in Roman classical and postclassical law. |
