| Sažetak | Pomorsko pravo predstavlja skup pravnih normi koje reguliraju pravne odnose na moru. Riječ je o univerzalnom pravu, slijedom čega je potaknuto njegovo ujednačavanje na međunarodnoj razini, ponajviše putem održavanja međunarodnih konferencija na kojima su usvojene mnogobrojne konvencije i ostali međunarodnopravno obvezujući dokumenti. Kako djelatnost plovidbe po prirodi stvari obuhvaća područje više zemalja, radi nesmetanog obavljanja pomorskih djelatnosti, potrebno je urediti ih propisima koji su sadržajno slični. Nastavno na to, moguće je usporedno promatrati i analizirati praksu različitih zemalja i pravnih sustava.
Glavni pravni izvor koji sveobuhvatno uređuje hrvatsko pomorsko pravo jest Pomorski zakonik iz 2004. godine, s izmjenama i dopunama 2007., 2008., 2011., 2013. i 2015. godine. U skladu s dinamikom i razvojem pomorskoga prava, donose se izmjene Zakonika te se radi na usklađivanju njegovih odredaba s potrebama i promjenama na međunarodnoj razini. Osim Pomorskoga zakonika, dio našeg pravnog sustava čini i europska pravna stečevina, bilo putem izravno primjenjujućih uredaba, bilo putem implementiranih direktiva. Europski sud svojim tumačenjima prije svega, snagom svojih argumenata djeluje na praksu europskih zemalja i doprinosi ujednačavanju prava. Zbog već spomenute univerzalne naravi pomorskoga prava, kontinentalno i anglosaksonsko pravo međusobno se isprepliću i dovode do rješenja nadahnutih obima pravnim sustavima.
Česti su predmeti koji se odnose na odgovornost prijevoznika za oštećenje, manjak ili gubitak tereta jer se velik dio prijevoza tereta obavlja morskim putem, a svojstveno je odgovornosti prijevoznika da se još od Haških pravila do danas, temelj njihove odgovornosti nije mijenjao. Specifičnosti pomorskoga prava pridonosi i posebni sustav osiguranja odgovornosti brodara putem P & I klubova, koji djeluju prema načelu uzajamnosti te nisu imuni od zakonskih promjena u zemljama diljem svijeta, stoga i oni imaju zadaću prilagođavati se suvremenim potrebama i kretanjima.
Iako je pomorsko pravo često opisano kao univerzalno, svaka nacija ipak donosi svoje propise u skladu sa svojom tradicijom i naslijeđem te u odnosu na ono što smatra bitnim i prikladnim za potrebe svoga pravnoga uređenja. |
