| Sažetak | Ples se od davnina koristio u terapijske svrhe, te nije čudno što i u današnje vrijeme iskorištavamo blagodati koje nam pruža. S vremenom se ples razvio u zasebni psihoterapijski pristup poznat kao terapija plesom i pokretom. Navedeni psihoterapijski pravac temelji se na holističkom pristupu, odnosno jedinstvu duha i tijela te pripada skupini ekspresivnih art terapija. Sve češće se koristi kao komplementarna metoda u radu s različitim skupinama korisnika. Usmjerena je na poremećaje emocionalnog, kognitivnog ili fizičkog podrijetla putem dijagnostičkih i terapijskih intervencija temeljenih na tjelesnom iskustvu. S razvojem ove terapije, počela se uviđati njena dobrobit u radu s različitim populacijama te njena učinkovitost u tretiranju različitih simptoma i posljedica pojedinih teškoća i bolesti. Iz tog razloga cilj ovoga rada jest istražiti kakav utjecaj ima ova vrsta terapije na specifične simptome, odnosno najčešća psihofizička i socijalna problemska područja kod osoba s demencijom, osoba s depresijom, te osoba s intelektualnim poteškoćama. U radu se detaljnije osvrće na povijesni razvitak, tehnike i modele terapije plesom i pokretom, te načine njezine opservacije i evaluacije. Obuhvaćeni su pregledi različitih istraživanja usko vezani uz sam cilj ovog preglednog rada, čiji su rezultati pokazali da ovaj terapijski pristup može pozitivno utjecati na razvoj te podržavanje kognitivnih, emocionalnih, senzornih, motoričkih te naposljetku i socijalnih sposobnosti u radu sa različitim skupinama korisnika. Također, navodi se potreba provođenja budućih istraživanja na ovu temu s većim brojem ispitanika, kako bi se još više proširila primjena ove terapije, na još širi krug korisnika. Zbog sve većeg eksponencijalnog rasta broja oboljelih od demencije, depresije i intelektualnih teškoća potrebno je fokusirati se na moguće metode prevencije, ali i na učenje novih vještina s kojima ćemo se lakše nositi sa bojnim izazovima navedenih poremećaja. Kako bi navedena vrsta terapija imala što veću učinkovitost, potrebno je programe prilagođavati mogućnostima, željama i sposobnostima svakog sudionika. |
| Sažetak (engleski) | Dance has been used for therapeutic purposes since ancient times, and it is not surprising that even today we take advantage of the benefit it offers us. Over time, dance developed into a separate psychotherapeutic approach known as dance movement therapy. The mentioned psychotherapy direction is based on a holistic approach, i.e. the unity of spirit and body, and belongs to the group of expressive art therapies. It is increasingly used as a complementary method in working with different groups of users. It is aimed at disorders of emotional, cognitive, ir physical origin through diagnostic and therapeutic interventions based on bodily experience. With the development of this therapy, it's benefit in working with different populations and it's effectiveness in treatin various symptoms and consequences of certain difficulties and diseases began to be seen. For this reason, the goal of this pape is to investigate the impact of this tye of therapy on specific symptoms, that is, the most common psychophysical and social problem areas in people with dementia, people with depression and people with intellectual disabilities. The paper looks in more detail at the historical development, tehniques, and models of dance and movement therapy, as well as the methods of it's observation and evaluation. The paper includes reviews of various researhes closely related to the very goal of this review, the results of which showed that this therapeutic approach can positively affect the development and support od cognitive, emotional, sensory, motor and ultimately social abilities. Also, the need to conduct future research on this topis is stated, in order to further expand the application of this therapy, to a even wider circle of users. Due to the increasing exponential growth in the number of people suffering from dementia, depression and intellectual disabilities, it is necessary to focus on possible methods of prevention, but also on learning new skills that will help us cope more easily with the combat challenges of the aforementioned disorders. In order for the mentioned type of therapy to be as effective as possible, it is necessary to adapt the programs to the possibilities, wishes and abilities of each participant.
. |
