| Sažetak | U ovom završnom radu analiziran je položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, kao i u odabranim državama - Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, napose s obzirom na način izbora i položaj predstavnika nacionalnih manjina u parlamentima tih država. S druge strane, riječ je o državama koje su poput Republike Hrvatske ujedno i države članice Europske unije, Vijeća Europe, pa i Sjevernoatlantskog saveza (NATO ), ali iz različitih razloga još nema međunarodno ujednačenih i jednakih rješenja u manjinskoj problematici.
Opća je i zakonita, pa i demokratski opravdana činjenica kako prava građana nisu u potpunosti zajamčena ako prava manjine, odnosno manjinskih naroda, nisu osigurana u jednakoj mjeri s većinom, odnosno većinskim narodom. Dakako, niti u promatranim primjerima nema dvojbe ili sporenja oko priznanja činjenice postojanja nacionalnih manjina, ali i dalje su razlike očevidne, od problema definicije i pojma do niza aspekata tretmana manjine u nacionalnom zakonodavstvu, pa tako i u praksi.
U tom smislu, o položaju nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim odabranim i ovdje analiziranim državama članicama Europske unije, svjedoči zastupljenost manjinskih predstavnika u nacionalnim parlamentima tih država. Parlamentarna zastupljenost doista varira, i to od izabranih predstavnika na stranačkim ili manjinskim listama, preko unaprijed zajamčenog broja predstavnika u parlamentu, do predstavnika koji su glasnogovornici te raspravljaju i predlažu, ali ne mogu glasovati u parlamentu.
Hoće li se i kojoj mjeri položaj pripadnika nacionalnih manjina promijeniti ovisi o njihovom političkom djelovanju i o političkoj većini u tim državama, ali i o potpori matičnih država. U tim okvirima očekuje se i daljnje djelovanje manjinskih zajednica u tim državama, kao i odgovarajuća potpora Republike Hrvatske. |
