| Sažetak | Studija nastoji unaprijediti naše razumijevanje institucionalnih rezultata različitih modela izbora
gradonačelnika kritičkim propitivanjem postojeće dominantne rasprave o ulozi i važnosti lokalnih
institucija – neposredno izabranog gradonačelnika – i njihovog utjecaja na demokraciju,
učinkovitost i javne politike. Prvo, ističem da rasprava trpi od nekoliko praktičkih problema, tj.
zanemarivanja uvažavanja uzročnih faktora: od razvoja pojedinog društva do izbora prikladnog
izbornog sustava, odnosno želje da se vide ili razumiju ogromne razlike koje postoje u različitim
tipovima društva i posljedično tome, velikog broja različitih izbornih modela u praksi. Uz to,
postoje različiti tipovi kapitalističke ekonomije i demokracije i dakako, semantike prava i javnog
dobra u društvima s različitim društvenim vrijednostima. Upravo su društvene vrijednosti ključne
u odabiru izbornog sustava, a s njima i vrijednosti lokalne demokracije. Drugim riječima, postoji
veliki problem podređivanja društvenih vrijednosti politici, koje nastaju i traju kao posljedica
neprikladnih institucionalnih izbora. Naše ključno pitanje jest da li je novi izborni sustav
unaprijedio demokraciju i efikasnost lokalne države? Studija pokazuje kako lokalne jedinice
djeluju pod istim okvirom nadležnosti, ali u vrlo različitim uvjetima (veličini populacije i prostora).
U studiji se identificiraju vrlo velike razlike između lokalnih jedinica, njihovih financijskih i
upravnih kapaciteta i u novom modelu upravljanja izvršne vlasti. U analizi fokus se stavlja na
internu efikasnost, koju mnogi vide kao nužan uvjet za višu kvalitetu participativne demokracije.
Studija nastoji odgovoriti na pitanje: Može li model neposrednog izbora gradonačelnika istodobno
postići bolju kvalitetu lokalne demokracije i veću efikasnost, i gdje?
Nalaz pokazuje da izborna reforma nije poboljšala funkcioniranje u gradovima ni u jednom
aspektu ispitivanja: ni u financijskom niti u demokratskom. Analiza pokazuje kako se politička
moć premjestila s predstavničkog tijela na izvršnu vlast, posljedično producirala manje nadzora i
kontrole nad njenim aktivnostima, ali istovremeno nije dovela do povećanja učinkovitosti. U
takvim okolnostima došlo je suštinske neravnoteže moći dviju grana vlasti na lokalnoj razini:
gotovo sva politička moć prešla je u ruke izvršne vlasti, iako se prema izbornom legitimitetu
(rezultatu glasovanja) to ne bi moglo reći. Analiza djelovanja gradova s preuzetim
decentraliziranim funkcijama ne pokazuju veće razlike u odnosu na početne rezultate u efikasnosti,
ali pokazuje trend pada kvalitete demokracije. Analiza također pokazuje: niti su najmanji najbolji
u participaciji, niti su najveći gradovi najefikasniji. Neku određenu ravnotežu ova dva elementa
pokazali su gradovi između dvadeset i trideset tisuća stanovnika. S jedne strane, u velikim urbanim
VIII
gradovima dinamika policy participacije je znatno veća, nego u manjim jedinicama. S druge strane,
u manjim jedinicama (ruralnim gradićima) na izborima se pojavljuje manji broj kandidata, ali je
veći izlazak birača. Međutim, mogu li se ti rezultati i u kojoj mjeri komparirati? Komparirati
različite veličine lokalnih jedinica u bilo kojem elementu funkcioniranja vrlo je zahtjevno. Možda
bi prije bilo dobro predložiti i raspraviti model izbora koji bi uspješno povezao dva faktora
učinkovite vlasti: nadležnost i veličinu lokalnih jedinica – lokalnu demokraciju.
Na kraju, naglašavam da postojeću rasprava o lokalnim institucijama i lokalnom razvoju treba
promatrati kao posljedicu parcijalne i nekompletne institucionalne reforme. Pretpostavljeni
temeljni ciljevi izborne reforme u lokalnoj državi koje je zakonodavac postavio nisu postignuti.
Institucionalni okvir također ne korespondira s potrebama lokalne države. Dvije stvari to pokazuju.
Lokalna država i dalje je slabog kapaciteta, a povjerenje u demokratske procesi slabi. I dok je prije
svakih lokalnih izbora zakonodavni okvir doživio promjene, ključni subjekti izvedbe – lokalne
jedinice – ostale su istih karakteristika. Česte izmjene u samo jednom segmentu političkog
natjecanja – jednom dijelu institucija lokalne države – nisu dobra osnova za doseći očekivane
rezultate. Veličina je ipak važna: ona omogućuje rast i razvoj zajednice, snaženje građanstva i
jačanje lokalne demokracije i civilnog društva – nadzora. Ako se žele postići pretpostavljeni ciljevi
nužna je kompletna reforma političkog sustava, kojem je duša izborni sustav. Uspostavljeni model
neposrednog izbora gradonačelnika koji je uspostavio vlast jednoga, ne budi nadu o boljoj
perspektivi kvalitete lokalne demokracije. |
| Sažetak (engleski) | The study seeks to improve our understanding of the institutional results of different models of
mayor elections by critically questioning the existing dominant debate on the role and importance
of local institutions – directly elected mayor – and their impact on democracy, effectiveness and
public policies. First, I point out that the discussion suffers to some practical problems, i.e. neglect
of appreciation of causal factors: from the development of a society to the choice of a suitable
institutions, i.e. wish to see or understand the huge differences that exist in different types of
society and consequently a large number of different electoral models in practice. In addition, the
existence of different types of capitalism and democracy and, of course, the semantics of law and
the public good in societies with different social values. It is social values (the philosophy of
society) that are key in choosing an electoral system, and with them the values of local democracy.
In other words, there is a big problem of subordinating of social values to politics, which arises as
a result of inappropriate institutional choices. So, our key question is whether the new electoral
system improved quality of democracy and the efficiency of the local state. The study shows how
local units operate under the same framework of jurisdiction, but in very different conditions
(population and space size). The study identifies very large differences between local units, their
financial and administrative capacities in the new executive governance model. The analysis
focuses on internal efficiency, which many see as a necessary condition for the high quality of
participatory democracy. The study seeks to answer the question: Can the model of direct mayoral
election simultaneously achieve: better local democracy and greater efficiency and where?
The finding shows that electoral reform has not improved functioning in cities in any aspect of the
survey: neither financial nor democratic. The analysis shows how political power has shifted from
the representative body to the executive branch, consequently producing less oversight and control
over its activities, but it did not lead to an increase in efficiency. In such circumstances, there was
a substantive imbalance of power of the two branches of government at the local level: almost all
political power passed into the hands of the executive, although by electoral legitimacy (result)
this could not be said. The analysis of the actions of cities with decentralized functions shows no
major differences compared to the initial results in efficiency, but shows a downward trend in the
quality of democracy. The analysis shows: neither the smallest are the best in participation nor are
the largest cities the most efficient. Some certain balance of these two elements was shown by
cities between twenty and thirty thousand inhabitants. However, in large urban cities, the dynamics
X
of policy participation are higher than in smaller units. In smaller units (rural towns), fewer
candidates appeared in elections, but there was a higher turnout. However, can and how these
results be compared? Comparing different sizes of local units in any element of functioning is very
demanding. Perhaps it would be better to propose and discuss election model that would
successfully connected two factors of effective government: jurisdiction and size of local units –
local democracy.
Finally, I emphasize that the existing debate on local institutions and local development should be
seen as a consequence of partial and incomplete institutional reform. The assumed fundamental
objectives of electoral reform in the local state have not been achieved. The institutional
framework does not correspond to the needs of the local government. Two things show that. The
local state remains weak in capacity, and weakens trust in democratic processes. And while before
every local elections the model of choice is refined, the key subjects of performance – local units
– remain the same characteristics. Therefore, changes in only one segment – one part of the
institutions of the local government – did not give or reached the expected results. Size does matter
though: it enables the growth and development of the community, strengthening citizenship and
the strengthening of democracy and civil society. If the assumed goals are to be achieved, a
complete reform of the political system, whose soul is the electoral system, is necessary. The
established model of direct mayoral election, which established the rule of one, does not raise hope
for a better perspective of local democracy |
