| Sažetak | Razmatrajući problem evidencije prava vlasništva na nekretninama, u praksi se često događa da faktično stanje nije usklađeno s pravnim stanjem. Takav problem posebice bilježimo na selima gdje nakon sklopljenih ugovora kupoprodaji ili zamjeni, ili drugih pravnih poslova, stjecatelji nisu podnosili prijave za upis prava vlasništva pa bi time dolazilo do situacije da je uknjiženi vlasnik neke zemlje osoba koju stvarni posjednici niti ne poznaju. S obzirom na to da izvanknjižni vlasnik nije u mogućnosti dokazati prošlost prednika, njemu stoji na raspolaganju podnošenje tužbe za utvrđenje vlasništva i u konačnici podnošenje zahtjeva za upis vlasništva, a na temelju sudske odluke. Upravo zbog toga dosjelost promatramo kao jedan od važnijih originarnih načina stjecanja vlasništva u Republici Hrvatskoj danas, a općenito institut možemo definirati kao stjecanje prava vlasništva na temelju posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme, uz ispunjenje određenih, zakonom propisanih pretpostavki. One, kao i sam institut, svoje korijene pritom vuku iz rimskoga prava. Na važnost instituta dosjelosti (usucapio) u rimskoj pravnoj tradiciji upućuje činjenica da je njegovo prvo uređenje zabilježeno još u Zakoniku XII ploča (451. – 450. g. pr. Kr.) kada su i postavljeni temelji za daljnji razvoj instituta. Vremenom su uslijed zauzimanja raspoložive zemlje te potrebe zaštite vlasničkih prava uvedena određen ograničenja, poput zabrane stjecanja ukradenih stvari, dok je navedeno na koncu dovelo do ustaljenja dodatnih pretpostavki vezanih uz način stjecanja posjeda stvari, iustus titulus i bona fides. Uz to, zbog vezanosti usucapio uz italska zemljišta, krajem razdoblja klasičnog prava su na provincijskim zemljištima uvedena još dva instituta; longi temporis praescriptio i longissimi temporis praescriptio. Dolaskom Justinijana na vlast dolazi do znatnih promjena u pravu, u prvo redu glede uklanjanja dualiteta institucija civilnog i pretorskog prava, kao i vezano uz status zemljišta, te do spajanja prethodnih u dva oblika dosjelosti – redovita i izvanredna dosjelost. Redovitu dosjelost uvodi kombinirajući institute usucapio i longi temporis praescriptio, a izvanrednu dosjelost uvodi po uzoru na longissimi temporis praescriptio ali s proširenim učinkom. Obrađujući razvitak dosjelosti dalje u suvremenom hrvatskom pravu, može se zaključiti kako Justinijanovo uređenje, oslanjajući se na izvore glede pretpostavaka iz ranijih perioda, čini temelj današnje regulacije instituta. Pritom je u radu posebna pozornost stavljena na pretpostavku dobre vjere (bona fides) koja je iznimno bitna jer bez poštenja (prilikom stjecanja, ali i naknadno) nije moguće steći vlasništvo niti redovitom niti izvanrednom dosjelošću. Radi potpunijeg razumijevanja uloge poštenja posjeda, u radu je upućeno i na njegovu primjenu i shvaćanje u sudskoj praksi, tj. kako se ono točno manifestira kroz određene slučajeve. Upravo zbog navedenog, u radu su istaknuti primjeri hrvatskih sudskih odluka, ali i primjeri slučajeva u rimskim izvorima kako bi se lakše mogli izvući zaključci o kontinuitetu pretpostavke u rimskoj pravnoj tradiciji do danas. |
| Sažetak (engleski) | Considering the problem of evidencing property rights on real estate, it still happens quite often in the practice that the factual situation is not aligned with the legal situation. We especially notice such a problem in villages where acquirers did not file for the registration of their ownership after the contracts were concluded, or other legal affairs executed, which would lead to a situation where the registered owner of some land is a person whom the actual owners do not even know. Given that the non-registered owner is not able to prove the past of the predecessor, he has the option of filing a lawsuit to establish ownership and ultimately filing a request for registration of ownership, based on a court decision. It is precisely for this reason that we consider usucaption or acquisitive prescription as one of the more important original ways of acquiring ownership, and in general we can define the institute as the acquisition of ownership rights based on the possession of things for a period determined by law, under the condition that certain prerequisites are fulfilled. They, as the institute itself, are rooted in Roman law. The very importance of the usucapio stems from the fact that its first regulation was recorded as early as the time of The Laws of the Twelve Tables (451 - 450 BC) when the foundations for the further development of the institute were laid. With time, because of the finished occupation of available land and the need to protect owners, there were introduced some limitations, e.g. the prohibition to usucapt stolen goods (res furtivae), while in the end, it lead to the definition of further prerequisites for the usucapio: iustus titulus (just or valid title) and bona fides (good faith). Besides that, as the usucapio was possible on the land in Italy, by the end of the classical period there were added two more similar institutes for the possessors of provincial land: longi temporis praescriptio and longissimi temporis praescriptio. With Justinian's ascent to power, there were significant changes in law, primarily with regard to the abolition of differences between civil and praetorian law as well as to the status of lands, and the fusion of different forms of usucaption into the two: ordinary and extraordinary. He introduced ordinary usucaption by combining the institutes usucapio and longi temporis praescriptio, and extraordinary usucaption based on the model of longissimi temporis praescriptio but with an extended effect. Elaborating the development of acquisitive prescription further on in the contemporary Croatian law, it can concluded that the Justinian's regulation, relying on the earlier sources considering the prerequisites, forms the basis of the present regulation of the said institute. Throughout the work, special attention was paid to the precondition of good faith (bona fides), which is an essential precondition for acquiring ownership by acquisitive prescription, as without the existence of honesty, it is not possible to acquire ownership either by ordinary or extraordinary usucaption. For the fuller understanding of the honesty of possession, it has been pointed in this thesis on its use and comprehension in the judicial practice and how it exactly manifests itself in certain cases. Precisely because of the above, the paper highlights examples of Croatian court decisions, as well as the examples of cases that appeared in the Roman era which allow for drawing the conclusions on the continuity of this prerequisite in the Roman legal tradition up today. |
