| Abstract | Državljanstvo je temeljna odrednica moderne nacionalne države, ali i temelj odnosa povezanosti između pojedinca i države iz kojeg proizlaze određena prava i obveze.
Začetke instituta državljanstva vidimo u Ateni i Rimu, pri čemu je stjecanje državljanstva bilo ograničeno za određene kategorije (tj. slojeve) društva.
Do moderne pravne regulacije instituta državljanstva dolazi na prijelazu iz 18. u 19. st., kad norme o državljanstvu ulaze u europske zakonike.
Javnopravna pripadnost osoba u banskoj Hrvatskoj bila je bitno okarakterizirana feudalnim društvenim sustavom i odnosima pripadnosti.
Iako tridesetih godina 18. st. dolazi do narodnog preporoda, koji je obilježen djelovanjem na području kulture i jezika te naglašavanjem posebnosti Trojedne Kraljevine, što je potenciralo i važnost državljanske pripadnosti osoba, pretpostavke za uvođenje modernog državljanstva u Hrvatsku i Slavoniju nisu nastupile do 1848. godine, kad je ukinut feudalni poredak.
Uoči i tijekom revolucionarnih zbivanja Trojedna Kraljevina je bila jedna od zemalja ugarske krune pa je osnovna pripadnost bila zajednička, ali važna je bila i posebna hrvatsko-slavonska pripadnost koja je osnovu imala u municipalnom ustroju, jer su u feudalnom razdoblju državljani bili definirani prvenstveno kroz pripadnost pojedinim municipijima.
Nakon revolucije donošenjem Oktroiranog ustava dolazi do uspostave jedinstva Monarhije, a time i jedinstvenog austrijskog državljanstva, što je ujedno značilo ukidanje posebnih zemaljskih pripadnost.
Opisano stanje je trajalo sve do sklapanja Austro-ugarske nagodbe, čime je uz jedinstveno austrijsko državljanstvo uspostavljeno i posebno ugarsko (ugarsko-hrvatsko državljanstvo).
S obzirom na nemogućnost donošenja posebnog državljanskog zakona, hrvatsko-slavonski pripadnici su sve do osnutka Države SHS definirani temeljem pripadnosti nekoj od hrvatsko-slavonskih općina.
Dakle, zavičajni odnosi su u Hrvatskoj i Slavoniji bili temelj izgradnje državljanstva, jer je upravo općinska pripadnost tumačena kao vid posebne hrvatsko-slavonske pripadnosti.
Hrvatsko-slavonska pripadnost kao određenje javnopravnog statusa u Hrvatskoj i Slavoniji prestaje biti važna 1918.
Od osnutka Države SHS do ujedinjenja (osnutka Kraljevine SHS) javnopravni status osoba u Hrvatskoj i Slavoniji je određen pripadnošću Državi SHS, a potom jedinstvenim državljanstvom Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, organizirane po uzoru na nacističku Njemačku i fašističku Italiju, cijelo zakonodavstvo, a tako i državljansko pravo je prilagođeno njemačkom odnosno talijanskom, pri čemu su najvažnije zakonske odredbe o državljanstvu, rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda.
Godine 1945. osnovana je Federativna Narodna Republika Jugoslavija (kasnije preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju).
Sve do raspada SFRJ, bila su paralelno uspostavljena dva državljanstva: federativno i republičko.
Općenito, republički zakoni o državljanstvu su slijedili odredbe saveznih zakona.
Republika Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991., a formalnopravno je postala samostalna donošenjem Odluke o raskidu državno-pravne sveze s ostalim repoublikama i pokrajinama SFRJ, 8. listopada 1991., kad je i Zakon o hrvatskom državljanstvu stupio na snagu.
Zakon je mijenjan više puta; a iznimno važne izmjene i dopune su se odnosile na određenje početnog državljanskog korpusa, a obzirom da su stupanjem zakona na snagu mnogi izgubili hrvatsko državljanstvo pa se to nastojalo ispraviti kasnijim novelama.
Iako sama riječ državljanstvo upućuje na isključivu i nedvojbenu vezanost te pripadnosti u državu, danas su aktualni i neki drugi vidovi vezanosti pojedinca, ali na višoj, naddržavnoj razini.
Ugovorom iz Maastrichta je predstavljen koncept europskog državljanstva (građanstva), ali građanstvo EU je konačno uspostavljeno Ugovorom o funkcioniranju EU (TFEU). |
| Abstract (english) | Citizenship is a fundamental determinant of the modern nation-state, as well as the foundation of the relationship between an individual and the state, from which certain rights and obligations arise.
The origins of the concept of citizenship can be traced back to Athens and Rome, where acquiring citizenship was restricted to certain categories of society.
The modern legal regulation of citizenship emerged at the turn of the 18th to the 19th century when citizenship norms were incorporated into European legal codes.
In the Banate of Croatia, public-law affiliation was significantly shaped by the feudal social system and the associated relationships of belonging.
Although the national revival of the 1830s emphasized cultural and linguistic identity and underscored the distinctiveness of the Triune Kingdom—thus also highlighting the importance of civic belonging—the prerequisites for the introduction of modern citizenship in Croatia and Slavonia did not materialize until 1848, when the feudal system was abolished.
On the eve of and during the revolutionary events, the Triune Kingdom was one of the lands under the Hungarian Crown, meaning its fundamental affiliation was shared. However, a distinct Croatian-Slavonian identity remained important, rooted in the municipal structure, as in the feudal period, citizenship was primarily defined through belonging to specific municipalities.
Following the revolution, the enactment of the October Diploma led to the establishment of a unified Monarchy and, consequently, a single Austrian citizenship, which also meant the abolition of particular territorial affiliations.
This situation persisted until the Austro-Hungarian Compromise of 1867, which introduced a separate Hungarian (Hungarian-Croatian) citizenship alongside the unified Austrian citizenship.
Due to the inability to pass a separate citizenship law, Croatian-Slavonian subjects continued to be defined by their membership in a Croatian-Slavonian municipality until the establishment of the State of Slovenes, Croats, and Serbs.
Thus, local affiliations in Croatia and Slavonia formed the foundation for the development of citizenship, as municipal belonging was interpreted as a specific Croatian-Slavonian identity. However, Croatian-Slavonian affiliation as a determinant of public-law status ceased to be relevant in 1918.
From the establishment of the State of Slovenes, Croats, and Serbs until unification (the formation of the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes), the public-law status of individuals in Croatia and Slavonia was determined by their affiliation with the State of SHS and later by the unified citizenship of the Kingdom of SHS/Kingdom of Yugoslavia.
During the period of the Independent State of Croatia, which was modeled after Nazi Germany and Fascist Italy, the entire legal system, including citizenship law, was adapted to the German and Italian frameworks. The most significant legal provisions concerned citizenship, racial affiliation, and the protection of the Aryan blood and honor of the Croatian people.
In 1945, the Federative People's Republic of Yugoslavia (later renamed the Socialist Federative Republic of Yugoslavia) was established.
Until the dissolution of the SFRY, two citizenships existed in parallel: federal and republican.
Generally, republican citizenship laws followed the provisions of federal laws.
The Republic of Croatia declared independence on June 25, 1991, and formally became an independent state with the adoption of the Decision on the Dissolution of State-Legal Ties with Other Republics and Provinces of the SFRY on October 8, 1991, when the Croatian Citizenship Act also came into force.
This law has been amended multiple times, with particularly significant revisions concerning the definition of the initial body of citizens, as the enactment of the law had led to many people losing Croatian citizenship, which was later rectified through amendments.
Although the term "citizenship" implies exclusive and unequivocal affiliation with a state, other forms of individual affiliation, but at a higher, supranational level, are also relevant.The Maastricht Treaty introduced the concept of European citizenship, which was ultimately established by the Treaty on the Functioning of the European Union (TFEU). |
