| Abstract | U ovom radu analizira se hipoteka u rimskom privatnom pravu. Rad je podijeljen na sljedeće cjeline: uvod, razvoj rimskog založnog prava, porijeklo hipoteke, osnivanje rimske hipoteke, posebne vrste, sadržaj te naposljetku njezina pravna zaštita. Institut hipoteke u rimskom pravu je postavio temelj za izgradnju suvremenih uređenja hipoteke. Svrha rada jest podrobnije razumijevanje povijesnog aspekta hipoteke koji može biti od velike koristi u rješavanju suvremenih zakonskih izazova na području založnog prava. Hipoteka je oblik založnog prava bez posjeda založene stvari. Iz tog razloga založni dužnici su skloni osnivanju ovog instituta jer mogu i dalje nastaviti upotrebljavati založenu stvar. S druge strane vjerovnici rado prihvaćaju ovakav oblik stvarnopravnog osiguranja tražbina jer im je praktično korisnije stvarno nego osobno osiguranje tražbine. Staro ius civile nije poznavalo hipoteku, kad se za osiguranje koristio institut fiducia cum creditore, preteča založnog prava. Daljnji razvoj obuhvaća institut pignus, oblik založnog prava koji je zahtijevao predaju posjeda stvari. Neke se stvari nisu mogle predati u posjed pa se tako iz potreba prakse razvija rimska hipoteka u vezi sa zajmom na poljodjelskom inventaru. Rimska hipoteka autentična je rimska tvorevina unatoč grčkom porijeklu njezina naziva. U rimskom pravu mogla se osnivati na temelju pravnog posla, odluke suda i zakona (legalna hipoteka). Zalogom su ispočetka mogle biti samo tjelesne stvari, a kasnije sve što može biti predmetom kupoprodaje. Ako se hipoteka osnivala na pojedinačnoj stvari ili određenom dijelu imovine radilo se o specijalnoj vrsti hipoteke, a ukoliko se osnivala na čitavoj dužnikovoj imovini radilo se o generalnoj vrsti. Postojale su i privilegirane hipoteke, koje imaju prednost pri namirenju u odnosu na sve druge hipoteke. Sadržaj hipoteke sadrži dva temeljna prava vjerovnika: ius possidendi odnosno pravo na posjed i ius distrahendi odnosno pravo na prodaju. Rimska hipoteka bila je pravno zaštićena kroz pravna sredstva: interdictum Salvianum, actio Serviana, actio quasi Serviana, actio pigneraticia in rem ili actio hypothecaria. Pretorskim uvođenjem tužbe Actio Serviana rimska hipoteka dobiva erga omnes djelovanje i time postaje založno pravo u punom smislu riječi. |
| Abstract (english) | This paper analyses hypotheca (mortgage) in Roman private law. It is divided into the following parts: introduction, development of Roman pledge law, the origins of hypotheca, establishment of the Roman mortgage, special types, content, and finally its legal protection. Institute of the mortgage in Roman law laid the foundation for the development of modern mortgage concepts. The purpose of the paper is to understand the historical aspect of the mortgage, which can be beneficial in solving contemporary legal challenges in the field of pledge law. Hypotheca is a form of pledge without possession of the pledged object. For this reason, pledge debtors tend to prefer this institute beacause they can continue to use the pledged item. On the other hand, creditors readily accept this form of real security because it provides them with a more practical means of collecting the debt. There was no mortgage in the ancient ius civile, and for insurance they used the institute of fiducia cum creditore, which was a precursor to pledge law. Further development included the institute of pignus, a form of pledge that required the transfer of possesion of things. Possession of some objects could not be transferred, and that is how Roman hypotheca developed in connection with loans secured by agricultural inventory. Roman hypotheca is an authentic Roman creation despite the Greek origin of its name. In Roman law it could be established on the basis of legal transactions, court decisions, and statutes (legal mortgages). Initially, only physical things could be pledged, but later on everything that could be the subject of purchase and sale. If mortgage was established on an individual object or a specific part of the property, it was considered a special type of mortgage. If it was established on the debtor’s entire property it was considered a general hypotheca. There were also privileged mortgages, which had priority in repayment over all other mortgages. The content of the mortgage included two fundamental rights of the creditor: ius possidendi, or the right to possession, and ius distrahendi, or the right to sell. The Roman mortgage was legally protected by legal remedies: interdictum Salvianum, actio Serviana, actio quasi Serviana, actio pigneraticia in rem, or actio hypothecaria. With the praetors' introduction of the lawsuit actio Serviana, the Roman mortgage got erga omnes effect, thereby becoming a pledge law in the full sense of the term. |
