| Abstract | Stručnjaci koji rade u sustavu socijalne skrbi Republike Hrvatske u svom se radu gotovo
svakodnevno susreću s različitim emocijama, bilo korisnikovima (vezanim uz teška životna
iskustva i ulazak u sustav javne skrbi) ili vlastitima (koje se javljaju kao odgovor na korisnikove
emocije, ali i onima koji proizlaze iz osobnih briga i strepnji kod donošenja procjena i odluka
o daljnjoj skrbi za korisnika). Značajan dio tih emocija stručnjaci donose u superviziju
psihosocijalnog rada, nastojeći ih razumjeti, izdržati, regulirati, odnosno, postići olakšanje u
radu na specifičnom slučaju. Supervizor koji pomaže stručnjaku u tom procesu i sam je izložen
emocionalnim doživljajima - stručnjakovim, korisnikovim i/ili vlastitima, a njegov način
suočavanja s tim iskustvom može imati značajan utjecaj na ishod supervizije. Ipak, teme koje
se bave razumijevanjem emocija i njihove regulacije još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri
zastupljene na specijalističkom studiju iz supervizije psihosocijalnog rada, te je istraživanje
ovog područja prepušteno osobnim afinitetima i interesima pojedinih supervizora.
Teorija privrženosti i, s njom povezana, teorija regulacije afekta, daju okvir za razumijevanje
emocija u superviziji, i to ne samo onih koje se odvijaju u supervizijskom kontekstu, tj. tijekom
rada na slučaju, već i onih emocija koje se događaju u neposrednom radu stručnjaka socijalne
skrbi, u kontaktu s korisnikom.
Stoga je cilj ovog rada opisati nova istraživanja u području teorije privrženosti i teorije
regulacije afekta, koja ukazuju na važnost relacijskog pristupa u superviziji, kao i na značaj
integracije emocionalnih i kognitivnih sadržaja u supervizijskom radu te mogu poslužiti
supervizorima psihosocijalnog rada za bolje razumijevanje procesa i odnosa u superviziji |
