| Abstract | Nasljedno pravo uređuje pravne odnose nakon smrti određene osobe, odnosno prijelaz ostaviteljevih pravnih odnosa na druge. Postoje tri osnove nasljeđivanja, a to su zakonsko, oporučno te nužno nasljeđivanje koje je ujedno i glavna tema ovog rada. Nakon obrade općeg razvoja zakonskog i oporučnog nasljeđivanja u rimskom pravu, izložen je nastanak i oblici nužnog nasljednog prava koje se općenito definira kao skup pravila kojima se najbližim srodnicima ostavitelja nastojao osigurati određeni dio imovine ako bi oni u oporuci bili iznaslijeđeni ili mimoiđeni, i to bez opravdanih razloga. Prema pitanju opravdanosti iznasljeđenja u o poruci, razlikuju se formalno nužno nasljedno pravo koje je osiguravalo samo da nužni nasljednici budu ili imenovani nasljednicima, ili oporučno iznaslijeđeni. Ovakva zaštita nužnih nasljednika se smatrala nedovoljnom te je krajem Republike uvedena i obveza obrazloženja i opravdanih razloga za iznasljeđenje, tj. materijalno nužno nasljedno pravo. Nužni nasljednici su tako mogli koristiti tužbu querela inofficiosi testamenti ako njihovo pravo na nužni dio nije bilo poštovano. Na kraju razvoja antičkog rimskog prava dolazi do spajanja formalnog i materijalno nužnog nasljednog prava u jedno, a proveo ga je car Justinijan. U radu je naglasak upravo stavljen na njegove Novele 18 i 115 koje su detaljno obrađene. Novelom 18 povišen je iznos nužnog dijela na jednu trećinu, odnosno jednu polovinu imovine (ovisno o tome koliko je djece imao ostavitelj), a s prethodne jedne četvrtine. Novelom 115 uvedeno je više promjena, od čega je najvažnije bilo to da se pri korištenju instituta iznasljeđenja moraju izričito navesti i objasniti razlozi, a koji su pak bili taksativno određeni zakonom. Suvremeno hrvatsko pravo također na sličan način uređuje materiju nužnog nasljeđivanja, s razlikama koje su rezultat prilagodbe različitom vremenskom periodu u kojem djeluju. Na temelju navedenoga može se stoga zaključiti da je rimsko pravo, pogotovo Justinijanove reforme, imalo veliki utjecaj na današnje pravno uređenje ovog instituta. |
| Abstract (english) | Inheritance law regulates legal relations after the death of a certain person, that is, the transfer of the testator's legal relationships to other persons. There are three legal bases for inheriting, namely intestate, testamentary and legitimate succession, the latter being also the main topic of this paper. After a general outline of the development of intestate and testamentary succession, it is analysed in more detail the legitimate succession which is generally defined as a set of rules of inheritance that sought to secure a certain part of the property to the closest relatives of the testator if they were disinherited or passed over in the will, more specifically without a justified reason. Depending on the fact if the exheredatio was justified or not, there are differentiated the concept of formal legitimate succession which ensured that necessary heirs were either named as heirs or disinherited in a will. This kind of protection of necessary heirs was considered insufficient, and at the end of the Republic the material legitimate succession was introduced. Necessary heirs could thus use the lawsuit querela inofficiosi testamenti if their right to the legitimate part of inheritance was not respected. At the end of the development of Roman law, there was a merger of formal and material legitimate succession into one implemented by Emperor Justinian. As it is stressed here, his Novels 18 and 115, which are explained in detail, are also very important. Novel 18 increased the amount of the legitimate part to one third, or one half of the property (depending on how many children the testator had), from the previous of one quarter. Novel 115 introduced several changes, the most important of which is that when using the institution of disherison, the reasons for the same must be explicitly stated and explained, which are specifically determined by law. Contemporary Croatian legal system regulates the matter of legitimate inheritance in a similar way, with differences that are a result of adaptation to the different time period. On the basis of the overall analysis, it can be concluded that Roman law, especially Justinian’s reforms, had a great impact on the present legal regulation of this institute. |
