| Abstract | Običajno pravo Roma, koje je i danas zastupljeno, uređuje odnose među Romima, stoga se ono može smatrati kao ustaljeno, očekivano i društveno prihvaćeno ponašanje u romskim zajednicama. Romske zajednice običajnim pravom određuju dobra od iznimnog značaja za romsku zajednicu i način ostvarivanja njihove zaštite. Krisi (romanes, romski sud) dio je romskog običajnog prava i predstavlja jedinu metodu za ostvarivanje prava u romskim zajednicama. Krisi kao oblik optužnog (akuzatornog) postupka nadležan je za predmete različitih pravnih obilježja s ciljem održavanja blagostanja i mirne koegzistencije članova romske zajednice u kojem prepoznajemo obilježja, načela i osobine arbitraže, kaznenog procesnog prava, građanskog procesnog prava i kaznenopravnih sankcija hrvatskog pozitivnog prava i međunarodnog prava. Postupak Krisi namijenjen je prvenstveno za Rome, a obnašanje funkcije krisatora (romanes, suci) isključivo za Rome. Krisi se saziva ad hoc, a mandat krisatora ograničen je na konkretan spor. Za imenovanje krisatora uzimaju se u obzir samo uvaženi članovi romske zajednice, gdje dolazi do izražaja čast i ugled koji su od iznimne važnosti u romskim zajednicama. Osim romskog identiteta, na stranačku, procesnu i raspravnu sposobnost utječe patrijarhalnost romske obitelji te je za zastupanje odgovoran otac/muž obitelji. Postupak Krisi dijeli se na dvije faze. Prva faza je prethodni postupak koji obuhvaća mirenje, s ciljem utvrđivanja volje za upuštanje tuženika/okrivljenika u postupak. Druga faza je rasprava koja predstavlja centralni stadij Krisi i koja se može održati samo ako su obje stranke prisutne. Svako kršenje običaja kojim se zadire u pravo drugih zahtijeva rješavanje nastale situacije mirnim putem i izbjegavanje osvete suprotnih stranaka. Povrede pravila ponašanja koja su dio običaja, jer nema kaznenog djela ni kazne bez običaja (lat. nullum crimen, nulla poena sine more), smatraju se privatnim deliktima. Kažnjiva ponašanja u velikom slučaju proistječu iz normi prirodnog prava (lat., mala in se). Pojam kazna u romskom govoru uključuje globu s značenjem novčane kazne i štrafo s značenjem nenovčane kazne u Krisi. Praksa pokazuje veliku prevagu izricanja novčanih kazni. Romska zajednica poznaje i sigurnosne mjere kao zabrane. Nenovčana kazna odnosi se na kaznu pekelime (romanes, izgon; protjerivanje iz romske zajednice). Zabrane se izriču prema okolnostima prigodnim za ostvarenjem svrhe u konkretnom predmetu, tako da njihov broj i sadržaj nije određen nego je prepušten odluci krisatora. Postupak Krisi i izvršenje donesenih odluka temelje se na suglasnosti subjekata postupka, a donesene odluke moraju biti razmjerne počinjenom djelu. Cijeli se sustav temelji na suglasnosti volja jer ne postoji ni mehanizam prisilnog upuštanja u postupak, ni prisilnog izvršavanja odluka, što eventualno dovodi do angažiranja državnih institucija. Ono što omogućava relativna zatvorenost zajednice je određivanje stanja infamije takvim osobama. |
| Abstract (english) | The customary law of the Roma, which is still prevalent today, regulates relations among the Roma. Therefore, it can be considered as established, expected, and socially accepted behavior within Roma communities. Roma communities use customary law to determine goods of exceptional importance to the Roma community and the means of protecting them. Krisi (romanes, Roma court) is a part of Roma customary law and represents the only method for asserting rights within Roma communities. Krisi, as an accusatorial process, deals with matters of various legal characteristics, with the goal of maintaining the well-being and peaceful coexistence of members of the Roma community. It exhibits elements, principles, and characteristics of arbitration, criminal procedural law, civil procedural law, and criminal sanctions of Croatian positive law and international law. The Krisi procedure is primarily intended for Roma, and the role of krisators (romanes, judges) is exclusive to Roma. Krisi is convened ad hoc, and the krisators mandate is limited to a specific dispute. Only respected members of the Roma community are considered for the appointment of krisators, highlighting the importance of honor and prestige within Roma communities. Apart from Roma identity, patriarchal aspects of Roma families influence their partisan, procedural, and debating abilities, with the family's father/husband being responsible for representation. The Krisi process is divided into two phases. The first phase is the preliminary procedure, which includes mediation, aimed at determining the willingness of the defendant/offender to engage in the process. The second phase is the debate, which is the central stage of Krisi and can only be held if both parties are present. Any violation of customs that infringes upon the rights of others requires a peaceful resolution of the situation and the avoidance of retaliation by the opposing parties. Breaches of customary behavior, as there is no crime or punishment without custom (Latin, nullum crimen, nulla poena sine more), are considered private delicts. Punishable conduct, in most cases, arises from the norms of natural law (Latin, mala in se). The concept of punishment in the Roma language includes globa with the meaning of a monetary penalty and štrafo with the meaning of a non-monetary penalty in Krisi. Practice shows a significant preference for imposing monetary fines. The Roma community also recognizes security measures in the form of prohibitions. Non-monetary penalties relate to the punishment pekelime (romanes: expulsion; exile from the Roma community). Prohibitions are imposed according to circumstances appropriate for achieving the purpose in the specific case, so their number and content are not predetermined but left to the discretion of the krisators. The Krisi process and the execution of decisions are based on the consent of the parties involved, and the decisions made must be proportionate to the committed act. The entire system is based on the consensus of wills because there is no mechanism for forced participation in the process or the enforcement of decisions, which might eventually lead to the involvement of state institutions. What allows for the relative closedness of the community is the determination of infamy status for such individuals. |
