| Abstract | Odgovornost za štetu nastaje kada su kumulativno ispunjene zakonom određene pretpostavke. Uzročna veza je jedna od takvih pretpostavki, koja podrazumijeva vezu između štetne radnje kao uzroka i nastanka štete kao posljedice, međutim, zakonodavstvo nije dalo preciznu definiciju, već je prepustilo sudskoj praksi zadaću određivanja iste. Ukoliko uzročna veza kao pretpostavka ne bude ispunjena, utoliko nema odgovornosti za štetu. Pri određivanju uzročne veze u pomoć su nam priskočile razne teorije: teorija jednakosti uvjeta (conditio sine qua non teorija), teorija adekvatnosti i teorija zaštitnog cilja norme. Naša sudska praksa se priklonila adekvacijskoj teoriji, koja navodi da se kao uzrok uzima samo onaj koji je tipičan za postanak štete, a tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štetne posljedice. U mnoštvu uzroka koji je doveo do štete uzima se ljudska radnja, bilo činjenjem, bilo propustom. Osim toga, uzročna veza mora biti neprekinuta jer trenutkom prekida štetnik ne odgovara za daljnje posljedice. Uzročna veza kao pretpostavka odgovornosti se uvijek mora dokazati, a teret dokazivanja je na oštećenom, međutim, u nekim slučajevima uzročna veza se predmnjeva, poput odgovornosti za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti. Kao pretpostavka najistaknutija je u situacijama objektivne odgovornosti za štetu, odnosno kod odgovornosti za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti, odgovornosti za neispravan proizvod, odgovornosti organizatora priredbe kao posebnog slučaja odgovornosti te kod štete na okolišu. |
| Abstract (english) | Liability for damage arises when there are cumulatively fulfilled assumptions determined by law. Causal connection is one such assumption which implies a connection between a harmful action as a cause and the occurrence of damage as a consequence, however, the legislation did not provide a precise definition, but left the task of determining it to judicial practice. If the causal connection as a presumption is not fulfilled, to that extent there is no liability for damage. When determining the causal connection, various theories came to our aid: theory of equality of conditions (conditio sine qua non theory), adequacy theory and the theory of the protective goal of the norm. Our jurisprudence has favored the adequacy theory, which states that only that which is typical for the occurrence of damage is taken as a cause, and a typical cause is that which regularly leads to a certain harmful consequence. In the multitude of causes that led to the damage, human action is taken, either by doing or by omission. In addition, the causal connection must be unbroken because at the moment of interruption, the perpetrator is not responsible for further consequences. Causal connection as a presumption of liability must always be proven, and the burden of proof is on the injured party, however, in some cases a causal relationship is assumed, such as liability for damage from dangerous things and dangerous activities. As a presumption, it is most prominent in situations of objective liability for damage, that is, in the case of liability for damage caused by dangerous things and dangerous activities, liability for a defective product, responsibility of the organizer of the event as a special case of responsibility and environmental damage. |
