Abstract | Pravo vlasništva, osim kao pravnu ustanovu, poznajemo i kao subjektivno pravo koje pripada određenoj osobi na određenoj stvari. Dakle, jamstvo vlasništva obuhvaća ne samo jamstvo postojanja pravne ustanove vlasništva u nekom pravnom poretku, nego i jamstvo prava vlasništva u tom subjektivnom smislu, a na kojem će u ovom radu upravo biti fokus. Naime, pravo vlasništva jedno je od temeljnih ljudskih prava, baš poput prava na život, dom i sl., i stoga je kao takvo zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i Ustavom Republike Hrvatske. Međutim, iako pravo vlasništva ovlašćuje svoga nositelja da sa svojom stvari čini što ga je volja, ono nije posve neograničeno. Tako, osim što jamče pravo vlasništva, članak 1. Protokola br. 1 uz spomenutu Konvenciju te Ustav RH, uz ispunjenje određenih pretpostavki, predviđaju i mogućnost njegova ograničenja. Znači ne jamči se apsolutna nepovredivost vlasništva i drugih prava koja uživaju jamstvo vlasništva, nego se jamči da javnopravni zahvati u ta prava neće ići preko određene granice. U toj sferi tako vrlo često dolazi do sukoba interesa između pojedinca i države što rezultira nizom sporova koji se iznose pred sudove i koji se onda imaju riješiti. U tom pogledu, vrlo je bogata praksa Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koja često služi kao orijentir hrvatskim sudovima, a napose Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Zbog toga će u ovom radu biti riječi i o presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima koji se tiču povreda članka 1. Protokola br. 1 od strane Republike Hrvatske, a s posebnim osvrtom na problem zaštićenog najma. |