| Abstract | Ovaj rad prikazuje važnost krunskog svjedoka, instituta koji je svojstven brojnim suvremenim pravnim sustavima. U domaćem pravnom sustavu pretpostavke i postupak za dodjeljivanje statusa regulirani su odredbama Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Krunski svjedok je okrivljenik koji je odlukom suda, donesenom na temelju prijedloga Ravnatelja USKOK-a te potom zahtjeva Glavnog državnog odvjetnika, dobio status svjedoka u kaznenom postupku. Sukladno načelu svrhovitosti, ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koji se traže za dodjeljivanje statusa krunskog svjedoka, Glavni državni odvjetnik odbacuje kaznenu prijavu protiv takvog okrivljenika. Krunski svjedok je ugroženi svjedok koji svoj iskaz daje u svojstvu zaštićenog svjedoka, uz zaštitu koja mu je pružena tijekom pribavljanja iskaza i nakon okončanja kaznenog postupka. Način zaštite ugroženih svjedoka uređen je na međunarodnoj razini, na razini Europske unije i u nekim poredbenopravnim zakonodavstvima te u našem zakonodavstvu. Vodeći argument za uvođenje tog instituta kroz povijest do danas jest da mnoga kaznena djela počinjena u svojstvu organiziranih zločinačkih organizacija i počinitelji tih djela, ne bi bili otkriveni bez svjedočkog iskaza krunskog svjedoka. Uporaba krunskog svjedoka je djelotvoran način suzbijanja organiziranog kriminaliteta te je dovela do okončanja brojnih kaznenih postupaka, kako u domaćem, tako i u poredbenim pravnim sustavima. Ipak, njegov iskaz ima ograničenu dokaznu vrijednost, o čemu je Europski sud za ljudska prava izrazio stav u nekim svojim presudama, uvažavajući načelo pravičnog postupka. Naš je zakonodavac prihvatio stav Europskog suda za ljudska prava, propisujući posebno dokazno pravilo da osuđujuća presuda ne može biti utemeljena isključivo na iskazu ugroženog svjedoka, uključujući i iskaz krunskog svjedoka. U radu je prikazan i procesni imunitet svjedoka, kritika njegovog prijašnjeg uređenja i njegovo sadašnje uređenje. Za institut procesnog imuniteta svjedoka bitno je napomenuti da državni odvjetnik pribavlja kao dokaz optužbe iskaz od osobe koja, za razliku od krunskog svjedoka, nije prethodno bila u svojstvu osumnjičenika. |
