| Abstract | Gotovo 160 godina nakon bitke kod Solferina koja je, dirnuvši švicarskog poduzetnika Henrija Dunanta, gotovo izravno potaknula stvaranje Međunarodnog odbora Crvenog križa, niti danas ne možemo reći da stradavanja u oružanim sukobima jenjavaju. Naprotiv, prema podacima UNICEF-a, početkom 20. stoljeća, udio poginulih civila u oružanim sukobima činio je 5 posto, dok se devedesetih godina prošlog stoljeća, ta brojka popela na 90 posto ukupnog broja smrtnih slučajeva u oružanim sukobima. Ta je strašna posljedica proizašla iz kvalifikacije modernih sukoba - većina je oružanih sukoba danas nemeđunarodne naravi. Nemeđunarodni oružani sukobi vode se između vladinih snaga i pobunjenika, čiji se ciljevi svode ili na svrgavanje postojeće vlasti, ili na odcjepljenje nekog dijela teritorija zemlje na čijem se području oružani sukob vodi. Zbog prirode takvih sukoba, otežana je primjena načela distinkcije između boraca i neboraca, što predstavlja jedan od razloga velikog broja stradavanja civila. Toj se činjenici pridružuje i neprestana evolucija sredstava i metoda ratovanja koja se često razvijaju tako da rezultiraju „nediskriminirajućim učinkom“. Međutim, s obzirom da glavni instrumenti uređenja nemeđunarodnih sukoba ne sadrže odredbe o sredstvima i metodama ratovanja, i u ovom će se radu one minimalno spominjati. Ovaj rad počinje s razvojem ratnog (a kasnije i humanitarnog) prava koje je, ponekad razvojem novih pravila, a ponekad samo kodifikacijom postojećih običajnih pravila, značajno za civilnu populaciju svim oružanim sukobima. Problematiziran je institut priznanja ustanika i njegov značaj u današnjim nemeđunarodnim sukobima. Opisan je termin „civil“ i njegov značaj u oružanim sukobima. Problematizirana je primjena zajedničkog članka 3. svim Ženevskim konvencijama te Dopunskog protokola II. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 1977., a navedene su i njihove odredbe koje se odnose na civilno stanovništvo. |
