| Abstract | Kultura gluhih i nagluhih osoba u današnje vrijeme sve više dolazi do izražaja djelovanjem pojedinaca, raznih udruga, saveza, putem medija i zahvaljujući novim pravnim odredbama o integraciji i podršci, razvitku svijesti i tehnološkom napretku.
Ustav u članku 43. jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite probitaka ili zauzimanja za socijalna, politička, gospodarska, kulturna ili druga uvjerenja ili ciljeve. Nadalje, slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama, država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba, a posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život.
Socijalna skrb, zaštita nemoćnih i bolesnih i invaliditet je u Hrvatskoj reguliran i Zakonom o mirovinskom osiguranju, Zakonom o socijalnoj skrbi, Zakonom o zdravstvenom osiguranju, Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Zakon o listi tjelesnih oštećenja iz 1998. godine prestao je važiti, sada su vrste tjelesnih oštećenja, postotci istih oštećenja i pravo na naknadu regulirani Zakonom o mirovinskom osiguranju, uz Uredbu o metodologijama vještačenja, kojom je propisan i postupak i način vještačenja i Lista oštećenja organizma.
Godine 2015. Hrvatski sabor donosi Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj. Prema ovom Zakonu korisnici su gluhe osobe, gluhoslijepe osobe i druge osobe koje imaju komunikacijske teškoće kod kojih je zbog funkcionalnih oštećenja komunikacija govorom otežana ili ne postoji. Zakon također daje definiciju Hrvatskog znakovnog jezika kao izvornog u zajednici gluhih i gluhoslijepi osoba u Hrvatskoj, koji je samosvojan jezični sustav s vlastitim gramatičkim pravilima i potpuno neovisan o jeziku čujućih osoba. Ono što je vrlo važno, a predviđa i ovaj Zakon jest da se korisnici po ovoj zakonskoj kategorizaciji imaju pravo koristiti uslugom komunikacijskog posrednika i to u onom sustavu komunikacije koji sami odaberu, što bi značilo da je izbor prilagođen njihovim individualnim potrebama. U članku 13. daje se jasna definicija komunikacijskog posrednika kao osobe koja ima odgovarajuće vještine, znanja i sposobnosti u korištenju hrvatskog znakovnog jezika, odnosno korištenju ostalih sustava komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba koji se temelje na hrvatskom jeziku. U ovom dijelu Zakon se usklađuje sa Standardnim pravilima. Prema Pravilu 5. o pristupačnosti, u Standardnim pravilima državama se nalaže da razviju strategiju kojom će informacijske usluge i dokumentaciju učiniti pristupačnom različitim skupinama osoba s invaliditetom. Uzevši to u obzir, treba upotrijebiti odgovarajuće tehnologije da se osigura dostupnost govornih informacija osobama oštećena sluha. |
