| Abstract | U ovom radu opisani su mehanizmi međunarodne zaštite izbjeglica, u međunarodnom, europskom i hrvatskom pravu. U prvom dijelu rada opisan je sami pojam izbjeglice, njihova prava i međunarodni pravni dokumunti koji su pravni temelj za pružanje međunarodne zaštite. Opisan je povijesni razvoj međunarodne zaštite u Europi, kako bi bolje shvatili kako je i zašto došlo do njihove pojave, te kako se njihova pojava ukorijenila u hrvatskom pravnom sustavu. Nadalje, navedene su osnovne karakteristike pojedinog instrumenta, te koji su uvjeti potrebni da bi se zaštita ostvarila, ali također i kako ona i prestaje. Kada neki od oblika međunarodne zaštite ( osobito azil ) bude odobren, postavlja se pitanje integracije azilanata u društvo i kulturu zemlje prihvata, suočavaju se sa teškoćama prilagodbe, koju im dodatno otežavaju diskriminatorni stavovi društvene zajednice. Hrvatsko zakonodavstvo usvojilo je brojne europske direktive i međunarodne dokumente kojima se uređuje sustav međunarodne zaštite izbjeglica, no potrebno je daljnje adekvatno usklađivanje sa stečevinom Europske Unije, kako bi osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita zaista imale pristup sustavu azila. Treba im se omogućiti ostvarivanje njihovih prava i njihovo dosljedno provođenje na način kako su propisana u zakonodavstvu. Uređenje njihovih prava na zadovoljavajućoj je razini, budući da mnoga prava ostvaruju na razini hrvatskih državljana ali ima mjesta za napredak i poboljšanje. U tome pomažu organizacije civilnog društva i druga nadležna tijela, ali potrebni su još veći kapaciteti zbog tendencije dugotrajnih postupaka. Mjere koje se provode na državnoj granici radi otkrivanja i spriječavanja ilegalnih prelazaka, mogu biti učinkovite samo ako su koordinirane te ako je uspostavljena suradnja s policijom susjednih i drugih zemalja. Također, potrebno je provoditi redovitu edukaciju granične policije o pozitivnom zakonodavstvu i dobrim praksama s ciljem efikasnog pristupa sustavu azila tražiteljima azila i provedba načela non – refoulement. Budući da je Republika Hrvatska sa malim brojem zahtjeva za azilom još uvijek tranzitna zemlja i da ne predstavlja glavno odredište, sama politika ne ulaže se previše truda u unaprjeđenje statusa azilanata i riješavanje njihovih problema. Pitanje integracije azilanata traži suradnju vladinih i nevladnih organizacija, građana te na kraju i samih azilanata. Potrebno je osvijestiti javnost putem medija o njihovom načinu života na manje negativan način, kako bi se promicala njihova prava, povećala međusobna suradnja i razumijevanje, a smanjila netolerancija i diskriminacija. |
