| Abstract | U svakoj modernoj demokratskoj državi, neovisno o konkretnom modelu, postoji ustavni nadzor čija je zadaća spriječiti samovolju vlasti i omogućiti pravnu sigurnost. U Republici Hrvatskoj, koja je prihvatila europski model nadzora, za koji je karakterističan apstraktan nadzor u okviru tzv. ustavnog spora, tijelo kome je povjerena takva zadaća je Ustavni sud. Razlog uspostavljanja takvog suda je održavanje ravnoteže između tijela iz trodiobe vlasti koje ne mogu takvu ravnotežu postići djelovanjem jedna na drugu. Ustavni sud je autonomno tijelo sui generis, odvojeno od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kao tzv. ''međuvlast'' čiji posebni položaj i zadaće su uređeni Ustavom i Ustavnim zakonom, kao jedinim zakonom takve snage u Republici Hrvatskoj. Veliku većinu djelokruga Ustavnog suda čini apstraktna ocjena ustavnosti zakona i zakonitosti i ustavnosti podzakonskih propisa te konkretna zaštita povrijeđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda povodom ustavne tužbe. Svojim djelovanjem čuva vladavinu prava kao jednu od temeljenih vrednota našeg pravnog poretka. Kod apstraktnog nadzora to čini kontrolom općenormativnih akta, bilo zakonske snage ili podzakonske, a kod konkretne zaštite štiti zajamčena ustavna prava i temeljne slobode koje su povrijeđene pojedinačnim aktima. Da bi takvu zadaću mogao ostvariti, njegov položaj mora biti neovisan, kako njega kao cjeline tako i samih sudaca, prvenstveno od političkih utjecaja, ali i drugih centara vlasti. To je zajamčeno strogim uvjetima za izbor suca, stabilnošću položaja, ali i imunitetom nepovredivosti i neodgovornosti. Ustavni sud mora održavati visoku razinu stručnosti i autoriteta u svojim odlukama i postupanju. Prema tome, Ustavni sud je nužno tijelo koje djeluje kao čuvar Ustava kao najvišeg pravnog akta države i u njemu zajamčenih vrednota, što je preduvjet za ostvarenje pravne sigurnosti svakog građanina Republike Hrvatske. |
