| Abstract | Staza evolucije rimskog prava od statičnog agrarnog prema trgovinskom i bankarskom društvu, početno povezana uz razvoj zakupa zemlje i ostalih pravnih poslova vezanih za zemlju, kretala se prema dinamičnoj i slobodnoj cirkulaciji dobara i mogućnošću kreditiranja. Ključan element pri tome je bila bona fides i njeno uključenje kao moralnog načela za postupanje obaju ugovornih strana u okvire prava. Bona fides je također bila i temelj uređenja pravnih instituta fiduciae i pignusa. Fiducia je bila prvi razvijeni institut i vodilja za razvoj založnog prava u Rimu, dok je pignus kao razvijeni oblik zaloga u rimskom pravu bio temelj za razvoj današnjeg založnog prava. Iako je fiducia imala prekid u povijesnom razvoju od Justinijana do kraja 19. stoljeća, i ona je ponovno, posebno krajem 20. stoljeća, postala aktualna u hrvatskom i šire europskom pravu.U radu su analizirani uređenje fiducije i pignusa u rimskom klasičnom pravu, a s obzirom na dokumente iz poslovne prakse. Glede fiducije to je više dokumenata i svaki od njih donosi potvrde ili nove informacije glede određenih elemenata posla. Općenito, fiducija kao ugovor je bila regulirana sa pactum fiduciae, sporazumom obveznopravne naravi da će se fiducijarni predmet vratiti dužniku. On se dodavao uz mancipaciju ili in iure cessio kao forme prijenosa kojima je fiducijant postajao kviritski vlasnik fiducijarne stvari. U paktu su pritom uz obvezu vraćanja bila regulirane prava i obveze stranaka nakon prijenosa predmeta, no dio prava i obveza je proizlazio iz samog prijenosa i bonae fidei naravi ugovora. Fiducijar je tako imao pravo na rei vindicatio kao i svaki drugi vlasnik. Mogao je i prodati stvar trećemu, ali tada je fiducijant imao pravo na actio fiduciae directa za naknadu štete. Imao je pravo na plodove i na njihovo vlasništvo, samo oni su se uračunavali u vrijednost duga. Po prestanku fiducijarnog odnosa, morao je vratiti predmet u stanju u kojem ga je primio. Fiducijar je odgovarao za dolus i culpu u slučaju štete na stvari i njene propasti. Ako bi se stvar pogoršala dok je kod njega, odgovarao za smanjenje njene vrijednosti. Isto ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, no ako bi time pogoršao položaj fiducijanta u pogledu povrata stvari, ne bi imao pravo na naknadu troškova. Nakon dospjeća osigurane tražbine, ako fiducijant ne plati dug, fiducijar se namiruje iz vrijednosti stvari. Ima pravo na prodaju ius vendendi. Prilikom toga fiducijar zadržava pravo na reliquum, a fiducijant na superfluum. Otuđenje vlasništva kod fiducijanta je bilo privremeno pa je zbog toga imao i neka prava. Mogao je na primjer prodati fiducijarni predmet prije dospijeća tražbine i iskupa jer je imao veći interes od fiducijara da proda stvar po višoj cijeni nego po onoj koja bi se postigla javnom prodajom |
