| Abstract | Završetkom Hladnog rata 1990.-ih, međunarodna zajednica se suočila sa porastom unutarnjih sukoba (intra-state violence). Prikazom događaja u Ruandi, Srebrenici i Kosovu rad ukazuje na neadekvatnost tada postojećih mehanizama zaštite ljudskih prava. Intervencija u svrhu zaštite ljudskih prava (humanitarna intervencija) nailazi na otpor zbog opće zabrane upotrebe sile i načela državnog suvereniteta. Nedostatak odgovarajućeg odgovora međunarodne zajednice na teška kršenja ljudskih prava koja su se odvijala u sklopu unutarnjih sukoba (intra-state violence), zahtijeva reinterpretaciju načina razmišljanja o suverenitetu i intervenciji u svrhu zaštite ljudskih prava. Međunarodna Komisija za intervenciju i državni suverenitet (ICISS) predstavlja izvješće naziva „odgovornost za zaštitu“ (R2P). Rad će objasniti pojam „odgovornost za zaštitu“ kroz tri dokumenta: izvješće ICISS-a, Zaključni dokument svjetskog samita UN-a i izvješće glavnog tajnika UN-a o implementaciji R2P-a. Tijekom izlaganja pojma „odgovornost za zaštitu“ rad ističe široki spektar mjera koje čine R2P. Mjere koje čine R2P odražavaju višestruke elemente R2P-a što ističe njegovu razliku u odnosu na jednodimenzionalnu humanitarnu intervenciju. Objašnjenjem pojma R2P-a, rad stvara podlogu za razumijevanje njegove pravne prirode. Rad zagovara primjenu ne-pozitivističkog pristupa prilikom kvalifikacije R2P norme te zaključuje kako R2P norma može biti smatrana pravnom normom. Do praktične primjene R2P-a dolazi 2011.g. kada se Vijeće Sigurnosti izravno pozvalo na R2P prilikom autorizacije vojne intervencije u Libiji. Praktična primjena R2P-a u Libiji 2011.g. istovremeno je proglašena i uspjehom i neuspjehom. Kako bi vidjeli u kojoj se mjeri, u pogledu vojne intervencije, ostvarila teorija R2P-a prilikom njegove praktične primjene, rad će prikazati intervenciju u Libiji kroz pet kriterija vojne intervencije predviđenih izvješćem ICISS-a. Nakon Libije, vojna intervencija dominira diskursom o R2P-u što dovodi do percipiranja R2P-a kao sinonima za humanitarnu intervenciju. Svrha rada je pružiti okvirnu strukturu R2P-a te ukazati na razlike između teorije i doktrine R2P-a i njegove praktične primjene. Rad navedenu svrhu nastoji ostvariti kroz prikaz povijesnog konteksta nastanka, objašnjenje pojma R2P-a (kroz tri ranije navedena dokumenta) i kroz prikaz vojne intervencije u Libiji. |
| Abstract (english) | With the end of the Cold War in the 1990s, the international community faced a rise in intra-state violence. Through the depiction of events in Rwanda, Srebrenica, and Kosovo, this paper highlights the inadequacy of the then-existing mechanisms for the protection of human rights. Humanitarian intervention, aimed at protecting human rights, encountered resistance due to the general prohibition of the use of force and the principle of state sovereignty. The international community's lack of an appropriate response to serious human rights violations occurring in the context of intra-state violence, necessitated a reinterpretation of the concepts of sovereignty and intervention for the purpose of human rights protection. The International Commission on Intervention and State Sovereignty (ICISS) presented a report titled "Responsibility to Protect" (R2P). The paper will explain the concept of "Responsibility to Protect" through three documents: the ICISS report, the UN World Summit Outcome Document, and the UN Secretary-General's report on the implementation of R2P. While presenting the concept of "Responsibility to Protect," the paper highlights the broad spectrum of measures that constitute R2P. These measures reflect the multiple elements of R2P, emphasizing its distinction from the one-dimensional humanitarian intervention. By explaining the concept of R2P, the paper lays the foundation for understanding its legal nature. The paper advocates for the application of a non-positivist approach in qualifying the R2P norm and concludes that the R2P norm can be considered a legal norm. The practical application of R2P occurred in 2011 when the Security Council explicitly invoked R2P in authorizing military intervention in Libya. The practical implementation of R2P in Libya in 2011 was simultaneously declared both a success and a failure. In order to assess the extent to which the theory of R2P, in terms of military intervention, was realized in its practical application, the paper will examine the intervention in Libya through the five criteria for military intervention outlined in the ICISS report. After Libya, military intervention dominated the discourse on R2P, leading to the perception of R2P as synonymous with humanitarian intervention. The purpose of this paper is to provide a general structure of R2P and to highlight the differences between the theory and doctrine of R2P and its practical application. The paper seeks to achieve this purpose by presenting the historical context of its emergence, explaining the concept of R2P (through the three aforementioned documents), and examining the military intervention in Libya. |
