| Abstract | Politička kultura u znatnome ovisi o povijesnim, ekonomskim, socijalnim, religijskim, demografskim, geopolitičkim i drugim utjecajima koji u znatnom određuju građane jedne zajednice u političkom životu. Moral nema zakonske sankcije, ali zato ima neizravnu političku odgovornost, a što je najvažnije, ima dugotrajnu javnu i društvenu odgovornost, odnosno osudu. Za razliku od službenika koji imaju etički kodeks kojeg se moraju pridržavati, svi dužnosnici, od predsjednika, premijera i ministara, preko saborskih zastupnika, pa do ravnatelja i njihovih pomoćnika i zamjenika nemaju ničega sličnoga. Građani kao korisnici usluga državnih dužnosnika imaju pravo pritužiti se na njihov rad, a takve pritužbe morale bi biti podvrgnute neutralnoj provjeri navoda, te bi građani u primjerenom roku na svoje predstavke trebali dobiti pisani odgovor. Naime, najčešće u praksi dobro funkcioniraju postupci po pritužbama podnesenim na rad državnih službenika, dok državni dužnosnici i kada su pritužbe usmjerene na njih i njihove postupke vrlo vješto te predstavke usmjeravaju na državne službenike u čijoj nadležnosti se nalazi ili je po prirodi stvari posao na koji se građani pritužuju. U tim situacijama, u koliko nisu u sukobu interesa državni dužnosnici ne odgovaraju na primjedbe na svoj rad i ponašanje, niti postoji kodeks ponašanja koji bi ih na to obvezivao. Otvoreno pitanje vrijede li etička načela u politici, koja su i imali ih uopće nameće se od najranijih dana postanka uređenih društvenih zajednica i na njih su filozofi, mislioci, stručnjaci različitih profila, političari i znanstvenici davali različita mišljenja. Međutim, većina njih bila je suglasna da su etička načela u politici nužan preduvjet za daljnji društveni razvoj i napredak. Slična otvorena pitanja relevantna su i u današnje vrijeme, posebice kada smo svakodnevno svjedoci kako se u javnosti različitim sredstvima, a najčešće putem medija prezentiraju dramatični događaji koji u međunarodnoj i unutarnjoj politici dovode u pitanje povjerenje u pojedine političke elite i političare za koje se smatralo da su visokomoralni i kao takvi su od istih tih medija idealizirani kao skupine ili pojedinci koji u svakom pogledu pa i moralnom mogu pokrenuti politički pa i svaki drugi društveni napredak. |
