| Abstract | Nepovredivost vlasništva jedna je od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske te je samim time zabranjeno svako zadiranje u pravo vlasništva njegovim oduzimanjem ili ograničavanjem ovlasti koje čine subjektivno pravo vlasništva. Hrvatski pravni poredak vlasniku omogućuje štititi svoje pravo vlasništva putem nadležne javne vlasti, i to u pravilu sudske, stavljajući na raspolaganje pravu vlasničku tužbu – u literaturi općenito poznatu kao reivindikaciju, zakonski uređenu u glavi VII. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Povijesno gledano, rei vindicatio kao najvažnija stvarnopravna tužba nastala je u okviru rimske pravne tradicije. Njezin se razvoj može pratiti počevši od prvih oblika sudske zaštite prava vlasništva u razdoblju legisakcijskog postupka u kojem se rei vindicatio ostvarivala putem legis actio sacramento in rem. Ovaj najstariji civilni proces obilježavao je strogi formalizam, prije svega zbog dužnosti stranaka da se izraze točno određenim riječima, popraćenima određenim gestama te bi i najmanja pogreška vodila gubitku spora. Posebnu važnost imao je vindikacijski ritual stranaka u kojem bi nakon tužiteljevog izgovaranja formule vindikacije kojom se poziva na svoje pravo vlasništva, uslijedila kontravindikacija tuženika. U razdoblju klasičnog rimskog prava rei vindicatio se ostvarivala u obliku formularnog postupka koji zamjenjuje prethodni legisakcijski postupak. Do navedenog dolazi zbog potreba sve razgranatijeg pravnog prometa, posebno sa strancima, popraćenog zahtjevima za bržim i neformalnijim postupkom. S ovom promjenom neraskidivo su povezane i određene izmjene u samoj strukturi reivindikacije, u prvom redu tako što nestaje stari ritualni karakter, a posebnu važnost dobiva formula. U formuli bi pretor surađujući sa strankama imenovao suca, odredio tužbeni zahtjev i ostale važne činjenice potrebne sucu kako bi donio odluku. Tužba se u ovom razdoblju definira kao tužba kviritskog vlasnika neposjednika protiv posjednika nevlasnika, a usporedbom sa suvremenim hrvatskim uređenjem prave vlasničke tužbe (reivindikacije) uočava se značajan utjecaj rimske pravne tradicije. Struktura tužbe uvelike prati rimsko uređenje iste, no neke se razlike ipak jasno uočavaju, u prvom redu zbog prihvaćanja objektivističke koncepcije posjeda. Također, bez obzira na promjene u pojedinim aspektima vindikacijske zaštite koje su se dogodile do vremena nastanka velikih građanskih kodifikacija, upravo rimska rei vindicatio i rješenja klasičnih rimskih pravnika glede njezine primjene predstavljaju osnovu pravne zaštite vlasništva danas i u europskom i u hrvatskom pravu. |
| Abstract (english) | The inviolability of ownership is one of the highest values of the constitutional order of the Republic of Croatia, and therefore any encroachment on the right of ownership by taking it away or limiting the powers that make up the subjective right of ownership is prohibited. The Croatian legal order allows the owner to protect his right to ownership through the competent public authority, as a rule, the judicial authorities, making available a proper lawsuit for the protection of ownership – in the literature generally known as rei vindicatio, legally regulated in Title VII. of the Law on Property and Other Real Rights. Historically speaking, rei vindicatio, as the most important lawsuit for the protection of property (actio in rem), arose within the framework of the Roman legal tradition. Its development can be traced starting with the first forms of judicial protection of property rights in the period of procedure per legis actiones in which rei vindicatio was realized through legis actio sacramento in rem. This was the oldest civil process, characterized by strict formalism, primarily owing to the duty of the parties to express themselves in precisely defined words, accompanied by specific gestures, and the slightest mistake would lead to the loss of dispute. Especially important was the vindicatio ritual of the parties, in which, after the plaintiff's pronunciation of the vindicatio formula invoking his right of ownership, the contravindicatio of the defendant would follow. In the period of classical Roman law, rei vindicatio was realized within the scope of formulary procedure that replaced the previous procedure per legis actiones. The above occurred due to the needs of increasingly developing modes of legal transactions, especially with foreigners, accompanied by requests for a faster and more informal procedure. This change is inextricably linked to certain changes in the structure of the rei vindicatio itself; first of all, the old ritual characteristics disappeared, and the formula gained special importance. In the formula, the praetor, cooperating with the parties, would appoint the judge, determine the content of the claim and other important facts necessary for the judge to make a decision. In this period, the lawsuit is defined as a lawsuit by a Quiritary non-possessing owner against a non-owning possessor, and a comparison with the contemporary Croatian regulation of a proper lawsuit for the protection of ownership (rei vindication) shows a significant influence of the Roman legal tradition. The structure of the lawsuit largely follows its Roman counterpart, but some differences are still clearly visible, primarily due to the acceptance of the objectivist conception of possession. Also, regardless of the changes in certain aspects of vindicatio protection that occurred up to the time of the creation of major civil codifications, it is precisely the Roman rei vindicatio and the solutions of classical Roman lawyers regarding its application that represent the basis of legal protection of property today in both European and Croatian law. |
