| Abstract | Republika Hrvatska, baš poput ostalih zemalja u tranziciji, i dalje se nastoji reintegrirati u kontinentalnoeuropski pravni krug. U još relativno novoj povijesti naše države, a nakon uvelike drukčije pravne regulacije stvarnog prava unutar bivšeg sustava, bitno je ponovno pronaći temelje prava. Rimsko se pravo pritom nameće kao nepobitno koherentan, autentičan, praktičan i, svakako, inspirativan sustav ideja, regula i principa. Založno pravo, kao dio stvarnog prava, zadržalo je istu causu koju je imalo i prije više od dva tisućljeća. Institut fiducije cum creditore stariji je od založnog prava u užem smislu. Zbog određenih prednosti u odnosu na založno pravo stricto sensu, fiducia je doživjela povratak u brojne suvremene pravne sustave, među kojima i naš. Međutim, u rimskome su pravu, zbog brojnih formalnosti pri prijenosu vlasništva i nedostatka erga omnes učinka, uvedeni pignus i hypotheca, koji svakako predstavljaju svojevrstan iskorak na putu k današnjem založnom pravu. Daljnji važan korak bio je ius distrahendi kojim je omogućeno namirenje iz vrijednosti zaloga. Za razliku od nekadašnjeg rimskog uređenja, danas se naplata uglavnom provodi putem suda ili javnog bilježnika primjenom normi ovršnog prava. Također, nakon početne mogućnosti založnopravnog osiguranja isključivo tjelesnih stvari, kasnije je dozvoljeno zalaganje tražbina, skupine stvari, nekih prava na tuđoj stvari, pa i samog založnog prava. Međutim, problem je predstavljala pravna nesigurnost zbog velikog broja privilegiranih i zakonskih hipoteka, kao i zbog odsutnosti bilo kakvog sustava publiciranja. Nacionalne kodifikacije 19. i 20. stoljeća uglavnom su zadržale tekovine rimskog prava, ali su osigurale potreban publicitet putem zemljišnih knjiga te uvele načelo određenosti tražbine i zaloga, napuštajući pritom generalna založna prava te uvelike smanjujući broj privilegiranih i zakonskih založnih prava. Neke države, među kojima je i Republika Hrvatska, uvele su registarsko založno pravo koje se temelji na ideji registracije koja zamjenjuje predaju u posjed (constitutum possessorium). Evolucija sredstava osiguranja i dalje traje zbog stalnih rastućih potreba, pritom stvarajući novu generaciju sredstava osiguranja kojoj u fokusu nije forma, već efekt i causa. |
