| Abstract | Arbitraža predstavlja najjaču alternativnu metodu za rješavanje sporova zahvaljujući mnogim prednostima koje nudi svojim korisnicima, a koje zajedno rezultiraju time da su arbitražni postupci mnogo učinkovitiji u pružanju zaštite prava od redovnih parničih postupaka. Pojam efikasnosti krije dva glavna kriterija, vrijeme i novac. No, zbog sve većeg broja predmeta koji pristižu arbitražnim sudovima na rješavanje čija složenost je u stalnom porastu i čija vrijednost redovno premašuje višemilijunske iznose, i arbitraža sve češće pati od neefikasnosti. Posebno je važno naglasiti da sve statistike i pokazatelji upućuju upravo na stranke kao na glavne odgovorne za dugotrajnost i visinu troškova u postupcima. One ponekad svjesno poduzimaju tzv. dilatorne taktike, a ponekad zaista u najboljoj namjeri opterećuju sudove nepotrebnim zahtjevima.
Najvažnije ustanove današnjice za razvitak arbitraže, ICC i UNCITRAL, odlučile su suočiti se s tim problemima donošenjem svojih arbitražnih pravila koje kontinuirano pokušavaju poboljšati izmjenama u kojima nude nova i bolja rješenja. Tako je Međunarodna trgovačka komora kao vodeća arbitražna ustanova donijela nova pravila koja su stupila na snagu 2012. zamijenivši prvotna pravila iz 1998. i kojima je uvela značajne novine kojima se osigurava učinkovito vođenje i upravljanje postupkom. Mehanizmi za to kriju se u člancima 22., 23., 24. te u posebnom Prilogu IV. Zajednički predstavljaju alat sudu za učinkovit "case management". Nadalje, od 2017. na snazi su i nova pravila koja uvode još neke mjere za efikasnost postupka, od kojih je najznačajnije uvođenje posebnog postupka za sporove male vrijednosti. Istovremeno, i UNCITRAL kao druga važna ustanova za razvitak međunarodne arbitraže donosi svoja pravila 1976. koja su izmijenjena 2010.godine. U njima je ista tematika sadržana u novom članku 17.
Osnovna ideja i kod jednih i kod drugih pravila je da je na sudu odgovornost da se postupak vodi na učinkovit način. Sud je tako primoran donositi proceduralne mjere koje smatra odgovarajućim za racionalno vođenje postupka, a koje nisu u suprotnosti s voljom stranaka. Najvažnije sredstvo za postizanje takovih mjera je sazivanje sastanka suda i stranaka na kojima će se dogovarati o načinu vođenja i upravljanja postupkom. (eng. Case management conference). Uvođenje ove mjere polučilo je dobre rezultate jer se na takvim sastancima stranke često usuglase glede nekih pitanja, a svakako pospješuju dijalog i komunikaciju za daljni postupak. Kao rezultat takvog sastanka, kojih često u praksi ima više tijekom postupka, proizlazi tzv.postupovni kalendar, kalenadar kojeg sud donosi stavljajući vremenske okvire za poduzimanje određenih procesnih koraka i općenito za trajanje postupka.
Nadalje, i ICC i UNCITRAL pored svojih osnovnih Pravila nude sudovima i dodatna rješenja. Naime, oni su autori dviju usporedivih publikacija koje su neobvezatnog karaktera i imaju pomoćnu, dopunsku ulogu. Cilj im je ponuditi liste smjernica i taktika na koje se sudovi mogu osloniti i primjeniti ih prilikom uređivanja i organizacije postupka. (Case management techniques). Radi se o ICC publikaciji pod nazivom ICC Commission Report controlling Time and Cost in Arbitration iz 2012.i UNCITRAL Notes on Organizing Arbitral Proceedings, 2016. Važno je da su oba dokumenta ostavila te liste otvorenim, dakle sudu su na raspolaganju i druge metode koje on nađe prikladnim i svrsishodnim. Ta činjenica ostavlja prostor za napredak i razvoj novih mjera i taktika čiji cilj je postizanje veće učinkovitosti postupka. |
