| Abstract | Azil u modernoj definiciji neodvojivi je dio izbjegličkog prava, a obilježava ga zaštita koju država prihvata pruža osobi koja zbog progona bježi iz svoje domovine odnosno države svog boravka (države podrijetla). Takav pojam azila koji predstavlja utočište od progona na državnom području ili drugim mjestima pod njenom kontrolom naziva se teritorijalni azil i za razliku od drugih oblika (vjerski, pomorski, ekstrateritorijalni) predmet je međunarodnog prava. Središnje mjesto u međunarodnoj zaštiti izbjeglica ima Konvencija UN-a o statusu izbjeglica iz 1951.koja sadrži definiciju izbjeglice te osnovna načela njihove zaštite. Hladnoratovsko razdoblje u zapadnoj Europi obilježeno je priljevima velikog broja izbjeglica s područja istočne Europe i tadašnjeg Sovjetskog Saveza, najčešće političkih protivnika komunističkog režima. Već 80-ih godina prošlog stoljeća dolazi do promjene u migracijskim kretanjima kao posljedica velike razlike između gospodarski snažnih i siromašnih država, porasta broja stanovništva na globalnoj razini, prisutnosti različitih oblika sukoba i diskriminacije. U takvim je okolnostima potaknuta suradnja država članica EU (tadašnje Europske zajednice) usmjerena stvaranju zajedničkog europskog sustava azila (CEAS). Zaokret u pravno-političkom smislu rješavanja migrantskih pitanja, odnosno cjelovitog reguliranja institucije azila donosi Ugovor iz Amsterdama koji je stupio na snagu 1. svibnja 1999., te su dijelovi dotadašnjeg trećeg stupa prebačeni u prvi stup (stup Zajednice gdje vlada nadnacionalni pristup), uključujući pravo azila, politiku viznog režima, nadzor vanjskih granica, politike vezane uz slobodu kretanja osoba te pravosudnu suradnju u građanskopravnim pitanjima. Opsežna reforma u području migracija i azila proširenjem ovlasti institucija EU prisutna je nakon donošenja Lisabonskog ugovora, kada cilj mjera više nije na usvajanju određenih minimalnih standarda, već su one usmjerene na stvaranje zajedničke azilne politike. Osnivački ugovori kao temelj, direktive, uredbe i odluke, sudska praksa te međunarodni ugovori čine pravnu stečevinu EU. Najvažniji dokumenti pravne stečevine u području azila su Direktiva o prihvatu, Direktiva o kvalifikaciji, Direktiva o postupku, Direktiva o privremenoj zaštiti, Dublinska uredba te Uredba o Eurodac-u. Ostvarenje prava na azil, odnosno utvrđivanja izbjegličkog statusa pretpostavlja mogućnost pristupa postupku azila, jamči se načelo zabrane vraćanja (non-refoulement) te niz drugih prava – od prava na socijalnu zaštitu do pristupa radu i obrazovanju. Pravnom stečevinom EU u području azila predviđena su dva oblika međunarodne zaštite: status izbjeglice i status supsidijarne zaštite. |
