| Abstract | Moderna civilizirana društva diče se svojom brigom i posebnom skrbi o socijalno ranjivim skupinama. I doista, donose se mnoge konvencije, zakoni, osnivaju udruge i osmišljavaju strategije za pomoć siromašnima, izbjeglicama, osobama s posebnim potrebama raznih dobnih skupina. Unatoč razgranatoj mreži napora i humanosti, čini se kako je određena skupina ostajala u pozadini, jedva primjetna, nenametljiva; skupina djece čiji su roditelji na izdržavanju kazne zatvora. O njima se nije govorilo, njihova problematika i dobrobit nisu bili prioriteti. Umjesto toga, naglasak se stavljao na njihove roditelje-povreditelje zakona i njihovo sankcioniranje te ispunjavanje potreba svekoliko neadekvatnog zatvorskog sustava.
Konzultirajući literaturu i razgovarajući sa stručnjacima, shvatile smo kako je unazad nekoliko godina ipak došlo do pozitivnih pomaka, ponajprije i ponajviše na Zapadu. Kako se radi o vrlo pozitivnom, slijeđenja vrijednom, trendu, Republika Hrvatska je, iako za sada vrlo skromno, započela ugrađivati inozemne teorijske zasade, ali i praksu u domaći kaznenopravni te obiteljskopravni sustav. U inozemstvu se taj pozitivni trend očituje u sve većem broju znanstvenih radova, stručnih studija te raznorodnih istraživanja fenomena djece čiji su roditelji na izdržavanju kazne zatvora, na što se nadograđuju mnogi projekti, radionice i programi s vrlo direktnim pozitivnim učincima. Toliki obujam pozitivnih pomaka se u Hrvatskoj, nažalost, ne primjećuje. Za sada sve ostaje na nekoliko vrlo općenitih i nerazrađenih pravnih odredbi popraćenih nedovoljno adekvatnim mogućnostima oživotvorenja. |
