| Abstract | Pri definiranju upravnog prava u nekoj državi smatra da je prijeko potrebno pogledati kakva je u toj državi uprava kao funkcija,tj. kakva je njezina djelatnost, organizacija, nadležnost.
Možemo reći da upravno pravo obuhvaća norme što reguliraju organizaciju uprave (npr. organizacijske oblike uprave, prava i obveze organa uprave), djelatnost uprave (npr. oblike djelatnosti uprave, izradu i donošenje upravnih akata danih u njenu nadležnost,) i kontrolu nad radom uprave( uprava nadzire, ali je i nadzirana).
U proučavanju upravnog prava javljaju se pravni izvori u formalnom i materijalnom smislu. Pravni izvori u materijalnom smislu jesu ona stvaralačka snaga kojom se razvija pravo, a pravni izvor u formalnom smislu čine pravna pravila koja reguliraju društvena ponašanja društvenih subjekata kojima se apstraktno reguliraju društveni odnosi.
Pravne izvore za upravno pravo u RH možemo podijeliti na Ustav, zakone, poslovnike i druge opće akte Hrvatskog sabora, opće akte predsjednika Republike Hrvatske, opće akte Vlade republike Hrvatske i ministra, opće akte tijela jedinica lokalne i područne samouprave, opće akt pravnih osoba, kolektivne ugovore, međunarodne ugovore, običajno pravo, praksu državnih tijela, pravila znanosti.
Kad govorimo o upravnom pravu u RH osnovna polazna točka s koje znanost upravnog prava prati razvoj upravnog prava u Hrvatskoj jest znanstvena analiza položaja i uloge uprave u društvu.
Znanost upravnog prava u Hrvatskoj mora danas izgrađivati i razvijati vlastite institute prilagođene društvenim potrebama s namjerom utvrđivanja specifičnosti u razvoju naše državne uprave i upravnog prava.
Za ostvarivanje toga zadatka znanost upravnog prava treba se služiti komparativnom metodom promatranja što omogućuje da se pojedini instituti jasnije prikažu i ocrtaju stajališta vlastitih potreba kao i da se usporede s istim ili sličnim institucijama u drugim zemljama.
Dalje kad govorimo o pravnim odnosima možemo reći da se preko njih zbiva cjelokupni politički, gospodarski, ali i velikim dijelom kulturni život jednog društva.
Iako društveni pravni odnos se mora označiti i kao normativan odnos, što znači da je utvrđen pravnim pravilom.
Pravni odnos sam po sebi ne stvara ni prava ni dužnosti, ali su one u njemu sadržane kao bitni element toga odnosa. U tome stanju jedan subjekt raspolaže nekim objektom prava, a drugi ga gubi ili mu se pak nalaže da nešto učini. To stanje stanje u pravu označava se kao korelativnost ovlaštenja i obveza.
Odnosi između subjekata utemeljeni su u pravu i na određenoj ekvivalenciji dobara. Ta ekvivalencija je osobito izražena u robnonovčanim odnosima, što znači da se za svaku stvar može zahtijevati odgovarajuća cijena.
Kad govorimo o pravnim odnosima moramo spomenuti da oni nastaju kao posljedica djelovanja nekih pretpostavki i činjenica koje možemo promatrati i kao normativne pojave. Možemo reči da se pretpostavke za nastajanje upravnih odnosa sastoje od tri elementa a to su pravno pravilo, pravni subjekt i objekt. Najčešće za stavranje nekog odnos su potrebne neke činjenice koje neposredno izazivaju pravne učinke, a njih nazivamo pravnim činjenicama. Pravne činjenice možemo podjeliti na prirodne (smrt, roditeljstvo ) i ljudske radnje(npr. kupnj vozila) koje djelimo na pravno dopuštene i nedopuštene (zbog prebrze vožnje došlo je do prometne nezgode , a time nastaje odgovornost vozača za delikt).
Kad govorimo o pravnim odnosima moramo reći da je upravnopravni odnos je poseban oblik pravnog odnosa o koji ulaze tijela državne uprave u obavljanju upravne djelatnosti te druge pravne osobe kad na osnovi javnih ovlasti obavljaju upravne poslove i kad na temelju normi upravnog prava odlučuju o pravima i obvezama određenih subjekata(fizičkih i pravnih osoba).
U pogledu subjekata odnosa upravnopravni odnos pokazuje osobitost u tome što je na jednoj strani uvijek tijelo državne uprave ili druga pravna osoba koja ima mogućnost obavljati javne ovlasti. Na drugoj strani upravnopravnog odnosa mogu biti druga državna tijela odnosno druge pravne osobe zaposlene u tim strukturama, građani i njihove asocijacije.
Posebna značajka upravnopravnog odnosa proizlazi iz položaja subjekata u odnosu. Upravnopravni odnos ne zasniva se dogovorom stranaka niti može nastati suglasnošću njihovih volja, odnosno jednostranim očitovanjem volje jedne sranke.
S druge strane, tijelo državne uprave i druga pravna osoba koja obavlja javne ovlasti istupa s atributom vlasti obvezujući druge subjekte na poštivanje svoje volje. U upravnopravnom odnosu državno tijelo, odnosno pravna osoba s javnim ovlastima, mogu istupajući s jačom voljom, obvezati druge subjekte i mimo njihove volje što dovodi do toga da se ti subjekti nalaze u podređenom (subordiniranom) položaju. Ta jednostranost i jača volja ostaju značajkama upravnopravnog odnosa pa karakteriziraju one iznimke u kojima druga strana ulazi u upravnopravni odnos dobrovoljno.
Osnova nastanka upravnopravnog odnosa je upravni akt.
Upravni akt je akt kojim državna tijela i organizacije u vršenju javnih ovlasti rješavaju o pravima i obvezama određenog pojednica ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari.
Put donošenja upravnog akta može bit dvojak. Upravni akt može bit donesen nakon postupka što je pokrenut po službenoj dužnosti ili na prjedlog stranke.
Prvi put državno tijelo ili druga pravna osoba s javnim ovlastima postupa i donosi upravni akt jer ih pravna norma propisanim krugom nadležnosti obvezuje na postupanje kad nastupe određene okolnosti koje su u odredbama tih normi utvrđene kao osnovica za postupanje.
Drugi put je inicijativa u rukama stranke. Postupak može biti pokrenut i upravni akt donesen samo, ako prije toga postoji prijedlog stranke.
U oba načina donosilac upravnog akta djeluje samostalno, obvezujući subjekte u upravnopravnom odnosu.
Do nastanka upravnopravnog odnosa može doći ii po sili zakona. Iz toga proizlazi da je moguć nastanak istovrsnog upravnog odnosa po obje osnove u različitim situacijama. Tako npr. pravni odnos državljanstva može nastati na temelju upravnog akta (primitak stranca u domaće državljanstvo prirođenjem –naturalizacijom - o čemu se donosi posebni upravni akt konstitutivne prirode) ili po sili zakona (npr. određeno dijete domaćih državljana dobiva po zakonu podrijetlom, državljanstvo roditelja).
Za U.A se utvrđuje pismeni oblik kao glavni način njegova izražavanja, a njegova forma izražava se pravnom normom. Upravni akt mora imati u svom sadržaju određene djelove a to su ; UVOD, DISPOZITIV, OBRAZLOŽENJE, UPUTA O PRAVNOM LIJEKU, NAZIV TIJELA KOJE GA JE DONIJELO S DATUMOM I BROJEM RJEŠENJA, POTPIS SLUŽBENE OSOBE I PEČAT TIJELA
Upravni akt djeluje od trenutka uredno obavljene dostave tj., od trenutka dostave počinje djelovati prema stranci a od tada se rčunaju i rokovi (za žalbu, tužbu) pa je zbog toga važno procesno pravo stranke d joj U.A. bude dostavljen na propisan način.
S obzirom na početak možemo reći da upravni akz može prestati n različite načine; prestanak akta iskorištavanjem ovlasti koja je podijeljena upravnim aktom, nastupom rezolutivnog uvjeta ili raskidnog roka, pridržaj opoziva, stavljanjem izvan snage, propašću stvari, smrću stranke, prestanak zbog nevršenja ovlasti koje su podijeljene upravnim aktom, te odricanjem od ovlasti koja je stranci dodijeljena upravnim aktom.
Kad govorimo o vremenskom djelovanju upravnog akta možemo još spomenuti fazu retroaktivnosti, obveznosti, izvršnosti i pravomoćnosti upr
Retroaktivno ili povratno djelovanje upravnog akta znači da on djeluje na pravni odnos koji je postojao prije nego što je sam akt stupio na snagu.
Obveznost znači da dispozitiv upravnog akta obvezuje one prema kojima djeluje na način da su ti subjekti dužni poštovati izreku kojom se odlučuje o konkretnoj upravnoj stvari o pravima i dužnostima. Obveznost upravnog akta djeluje prema strankama kao i prema donosiocu akta
Izvršenje upravnog akta posljednja je faza u postupku u kojem se o koknkretnoj upravnoj stvari odlučuje putem donošenjem upravnog akta. Bitno je da nadležno tijelo odluči o upravnoj stvari na način da se njegova odluka može smatrati upravnim aktom
Pravomoćnost, prema Zakonu o općem upravnom postupku tako u osnovi predstavlja institut kojim se onemogućuje odlučivanje o stvari u kojoj je u redovnom postupku pravomoćno odlučeno (ne bis in idem) te kojim se u prvom od izmjena zaštićuju stranke koje su upravnim aktima stekle određena prava.Pravomoćnost se načelno odnosi samo na konačnu odluku u glavnom predmetu postupka, a ne i na pojedine zaključke donesene u toku postupka.
U republici Hrvatskoj pravomoćno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.
Kad se upravnim aktom raskida jedan upravnopravni odnos, onda tek njegovim stupanjem na snagu upravnopravni odnos prestaje postojati (npr. akt o prestanku državljanstva otpustom)
Ako upravnopravni odnos prestaje po sili zakona, tj. zato što su nastupile činjenice čije nastupanje pravna norma utvrđuje kao razlog prestanka odnosa,i ako je radi utvrđivanja nastanka tih okolnosti s obzirom na konkretni slučaj potrebno donjeti posebni upravni akt onda takav akt ima deklaratorni karakter, jer se njime utvrđuje da je radi nastupa određene činjenice prestao konkretni upravnopravni odnos (npr. kod prestanka službeničkog radnog odnosa zbog ispunjenja uvjeta za mirovinu)
Prava koja proistječu iz upravnopravnog odnosa posebne su prirode. To su strogo osobna prava, pa njih izvršava u načelu onaj subjekt određen pravnom normom na osnovi kojega je nastao upravnopravni odnos. Mogućnost prenošenja prava stečenih u upravnopravnom odnosu je ograničena. Uglavnom su to neimovinska i osobna prava pa je mogućnost njihova raspolaganja uža. Karakter prava iz upravnopravnog odnosa ograničava mogućnost subjektima da se odriču tih prava. Ta mogućnost postoji samo dijelom kod onih prava kojima pojedinac slobodno raspolaže. Odricanje od prava koja ujedno predstavljaju i dužnost nedopustivo je.
Zaštita prava iz upravnopravnog odnosa osigurana je uz mogućnost korištenja žalbe u upravnom postupku, prvenstveno formom upravnog spora. |
