| Abstract | U ovom radu razmatra se vještačenje kao dokazna radnja uređena prvenstveno Zakonom o kaznenom postupku, ali i drugim propisima. Vještačenje je postupovna radnja kojom se utvrđuju ili razjašnjavaju činjenice na osnovi posebnog izvanpravnog znanja, iskustva ili umijeća u okviru kojeg se izvode znanstvena ili stručna interpretacija materijalnih činjenica, materijalnog činjeničnog supstrata, promjena, okolnosti i sl. Bez obzira na to o kojoj se fazi postupka radi, mora se odvijati u propisanoj postupovnoj formi. Kod vještačenja je riječ o primjeni znanstvenih, stručnih ili iskustvenih načela i metoda na činjenično stanje koje predstavlja predmet vještačenja od strane vještaka kao osobe koja raspolaže posebnim stručnim znanjem ili umijećem. Vještačenje u kaznenom postupku u nekim je slučajevima jedna od najvažnijih dokaznih radnji bez koje bi teško bilo sa sigurnošću utvrditi da li se radi o kaznenom djelu ili ne, te krivnju odnosno nevinost okrivljenika. U današnjoj literaturi postoje različite podjele vještačenja, ali najznačajnije mjesto pripada DNK alalizi. DNK analiza je znanstveno-medicinski postupak koji se provodi u posebno opremljenim laboratorijima, a kojemu je cilj analiza temeljnog genetskog materijala. Analiza DNK obuhvaća niz povezanih postupaka počevši od izuzimanja ili dostave uzoraka u DNK laboratorij, izolaciju DNK iz cjelokupne stanice, provjeru kvalitete i količine DNK, umnožavanje DNK, razdvajanje umnoženog DNK, prikazivanje rezultata, analizu i interpretaciju rezultata, usporedbu podataka i statistički izračun te izradu DNK nalaza i mišljenja putem vještačenja. Primjena DNK analize omogućava utvrđivanje identiteta, dokazivanja srodstva, povećava sigurnost građana da neće biti nevino osuđeni, a umanjuje samouvjerenost i sigurnost počinitelja kaznenih djela.
Veoma je bitno da cjelokupan postupak bude proveden sukladno mjerodavnim zakonskim propisima, jer u suprotnom može doći do veoma teških povreda ljudskim prava kao što je u ovom radu i prikazano kroz nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava. Rezultate takvih povreda zakon propisuje kao nezakonite dokaze koji se kao takvi zbog povrede procesne forme ne mogu koristiti za donošenje presude u kaznenom postupku.Vezano za ocjenu iskaza vještaka, u našem pravnom poretku vrijedi načelo slobodne sudačke ocjene. Ponekad međutim sud nije dovoljno stručan da bi ocijenio iskaz vještaka te će se u takvim slučajevima poslužiti svim mogućnim zakonskim sredstvima kako bi se odlučne činjenice utvrdile. Kad one ipak ostanu neutvrđene unatoč naporima suda, primjenjuje se institut in dubio pro reo. Pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo, već ono podrazumijeva da sud u kaznenom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i samostalno i u svezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe kaznenog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostupanjski sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stupnjem izvjesnosti, a druge nisu. Uvidjevši sve predosti DNK analize kao sofisticirane metode, sve veći broj zemalja ustanovljuje potpunu bazu podataka čime se olakšava praćenje počinitelja kaznenih djela, a zbog svoje važnosti nesumljivo je da će se i u budućnosti poduzimati dodatni napori u njenom razvitku. Neki od primjera međunarodne suradnje su Preporuka Vijeća Europe koja se odnosi na primjenu analize DNK u kazneno pravnom sustavu te sadrži cjelovite podatke vezane uz analizu DNK, prikupljanje podataka i primjenu analize DNK u cilju da se identificira počinitelj kaznenog djela ili neka druga osoba, Interpolov DNK poveznik, koji je osmišljen kako bi se olakšala usporedba DNK profila među zemljama članicama Interpola itd. Koristeći se DNK analizom nedavno su neke države svijeta, poput Španjolske, pokrenule međunarodni program s ciljem pronalaženja nestale djece. |
