| Abstract | Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna ugovorna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.
Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju tog ugovora, te stvari ili prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja.
Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a na kojoj su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima.
Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina. Vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od rada. Autorsko djelo je vlastita imovina onoga bračnog druga koji ga je stvorio.
U izlaganju sudske praske vidljivi su različiti kriteriji prilikom određenja onoga što se smatra radom i kao takvo je podobno za kvalifikaciju stečenog kao bračne stečevine.
Naime, ukoliko bi zanemarili činjenicu da se davatelji uzdržavanja, koji su kao ugovorne strane, vrlo često u izvršavanju ugovora služe pomoći svojih bračnih drugova ili članova obitelji, nanijeli bi nepravdu i neosnovano zanemarili rad onih koji su stvarno izvršavali obveze preuzete ugovorom. Bilo bi vrlo važno i ovakav rad tretirati kao rad podoban za stjecanje bračne stečevine, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je svaki oblik rada podoban za stjecanje imovine koja se smatra bračnom stečevinom, a ne samo onaj rad kojim se neposredno stvara nova vrijednost.
Smatram da bi aktualno zakonodavstvo ipak trebalo tumačiti u prilog bračne stečevine, jer je stečeno davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna stranka takvog ugovora. Iznimka bi postojala kada bi se davanje uzdržavanja sastojalo od isplate novčanog iznosa primatelju uzdržavanja kojeg bi bračni drug – davatelj uzdržavanja, plaćao iz vlastite imovine. U tom slučaju, imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju ne bi ulazila u bračnu stečevinu.
Utvrđenje predstavlja li stečeno na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu pojedinog bračnog druga nije od važnosti samo pri podjeli bračne stečevine nego i u slučajevima kada bi jedan bračni drug raspolagao dalje onim što je stekao na temelju tih ugovora radi procjene raspolaže li bračnom stečevinom ili svojom vlastitom imovinom.
Ostaje za vidjeti u kojem smjeru će se dalje razvijati sudska praksa, a bilo bi korisno kada bi zakonodavac ili izričito odredio ili dao bar minimalne orijentacijske kriterije ima li se stečeno na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju kvalificirati kao bračna stečevina ili vlastita imovina. |
