| Abstract | Ratna šteta je pojam koji je obilježio nastanak i stvaranje hrvatske države te se još i danas vidi utjecaj tog pojma u svakodnevnom životu građana. Sam institut odgovornosti države za ratnu štetu u najvećem dijelu se razvio usred zbivanja Drugog svjetskog rata, kojeg su obilježila masovna razaranja i krađe, kako bi se žrtvama tih pothvata dala određena sigurnost da se takvo ponašanje neće tolerirati, a u našem pravu se taj institut razvio tijekom Domovinskog rata. Naglasak je na utvrđivanju odgovornosti za ratnu štetu, koju građani najčešće pripisuju državi. Republika Hrvatska ni po jednoj osnovi nije odgovorna za nastalu štetu, niti je dužna pretrpljenu štetu nadoknaditi građanima, budući da je Republika Hrvatska nije ni prouzročila. Kako bi se to stanje normaliziralo i ublažili razmjeri nastale štete, Republika Hrvatska i Republika Srbija su, nakon završetka rata, sklopile sporazum kojim se trebalo urediti pitanje odgovornosti i način naknade prouzročene štete, no sporazum nije postigao nikakve pravne učinke, već je imao karakter isključivo formalnog, ali ne i stvarnog akta. Završetkom rata započinju dugogodišnje prepirke oko prihvaćanja odgovornosti za počinjenu štetu, naknada žrtvama rata, priznanje prava hrvatskim braniteljima i članovima njihove obitelji, priznanje prava obiteljima poginulih hrvatskih branitelja te utvrđivanje prava ostalih sudionika rata. Nadalje, problemi su se pojavili i kod obnove porušenih kuća, zgrada, garaža i ostale imovine hrvatskih državljana koja je uništena, ukradena ili je protupravno oduzeta, budući da se zakonima propisuju vrlo strogi uvjeti koji se moraju zadovoljiti kako bi im se odobrilo pravo na obnovu, koju isplaćuje Republika Hrvatska iz državnog proračuna. Prilikom svakog pojedinog zahtjeva postavljenog prema Republici Hrvatskoj u vezi nastanka štete, procjenjuju se i utvrđuju sve relevantne okolnosti kako bi se utvrdilo radi li se o ratnoj šteti, te se u tom slučaju isključuje nadležnost i odgovornost države. |
