| Abstract | Obitelj, kao temeljna ljudska zajednica koja oblikuje svakog svog člana, od iznimne je važnosti društvu te je stoga štiti na mnogobrojne načine. Ne postoje savršene obitelji, sa svakodnevno skladnim međusobnim odnosima lišene svakih problema. Obiteljsko nasilje je nasilno ili zlostavljajuće ponašanje bilo fizičko, seksualno, emocionalno ili financijsko, kojim se osoba koristi kako bi kontrolirala ili dominirala nad drugom osobom s kojom je u intimnom odnosu. Republika Hrvatska uhvatila se u koštac sa ovim problemom na razini obiteljskopravne, prekršajnopravne i kaznenopravne zaštite. Žene su uvjerljivo češće žrtve nasilja u obitelji pa govorimo o spolnoj uvjetovanosti nasilja, kao što je to slučaj sa npr. silovanjem, i njegovom rodnom utemeljenju. U okviru Ujedinjenih naroda, 1979. godine usvojena je Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, a u okviru Vijeća Europe Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelj (tzv. Istanbulska konvencija) kao instrument harmonizacije različitih pravnih rješenja i standarda država članica u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Unatoč neratifikaciji Istanbulske konvencije, Republika Hrvatska u većoj mjeri zadovoljava uvjete iz Konvencije i u većoj je mjeri implementirala njena rješenja. Kako bi zaštitila svoje građane, EU donosi Direktivu 2012/29/EU o žrtvama kaznenih djela koja se odnosi i na žrtve rodno utemeljenog nasilja kao posebno ranjivu skupinu ljudi, a koju Republika Hrvatska još uvijek nije implementirala. Europski sud za ljudska prava upućuje ozbiljnu kritiku Republici Hrvatskoj radi propuštanja učinkovite zaštite žrtava kaznenih djela nasilja od strane njihovih bračnih/izvanbračnih partnera.. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji kao lex specialis predstavlja glavnu osnovu za izricanje prekršajnopravnih sankcija za počinitelje obiteljskog nasilja. Odredba o kaznenom djelu nasilja u obitelji, koja govori o teškom kršenju propisa o zaštiti od nasilja u obitelji, krši načelo lex certa i time predstavlja opasnost za pravnu sigurnost građana, a tijelima progona omogućuje diskrecijsko odlučivanje o kaznenoj ili prekršajnoj naravi počinjenog djela obiteljskog nasilja, skupa sa nedorečenošću pojma dovođenja u ponižavajući položaj. U radu se analiziraju dva slučaja nasilja u obitelji – prekršaj iz evidencije Općinskog suda u Vrbovcu i kazneno djelo iz evidencije Općinskog kaznenog suda u Zagrebu koji trebaju služiti kao prikaz primjene važećih propisa u praksi, uz kritički osvrt gdje držim da je potreban, te upozoriti na njihova razlikovanja s obzirom na dvostruku pravnu regulaciju. |
