| Abstract | Kroz povijest, a i danas, religija je uvijek predstavljala bitan aspekt ljudskog života. Njena
važnost u javnom životu varira u raznim povijesnim razdobljima, no nederogabilno je da je
uvijek bila prisutna. Nesporna je i važost bavljenja pitanjem religije, koja se nije zadržala
samo u privatnoj sferi pojedinca, već je mijenjala i državne granice. Tako je pravo na religiju
garantirano i međunarodnim dokumentima. Krenimo od Lisabonskog ugovora, temelja
upravo Europske unije, gdje je u 10. članku zabranjena diskriminacija, među ostalim,
temeljem religije.1 Nadalje, u 9. članku Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnjih sloboda jamči se uz slobodu mišljenja i savjesti i pravo vjeroispovjedi.2 Pravo
čovjeka da (ne)vjeruje ne otvara tolike polemike koliko pitanje davanja prava vjerskim ili
religijskim institucijama na isprepletenost s državom, koje je upravo i izvor iz kojeg crpimo
važnost teme uređenja odnosa crkve i države, dovoljnu za obrađivanje u ovom radu. Kao
predmet istraživanja uzeli smo područje Europske unije, ne samo jer nam je na određen način
najbliže, već i zbog uloge religije u samoj integraciji Unije. Uzimajući u obzir izazove koji
predstoje, u smislu povećanja Unije u smjeru zemalja središnje i istočne Europe, od kojih
svaka donosi sa sobom vlastitu povijest i kulturu te vlastiti svjetonazor o odnosu prema
religiji u društvu, postavlja se pitanje - predstavlja li tolika različitost problem ili zaista
možemo biti ujedinjeni u njoj? Religija je u tom smislu značajna kao društveni fenomen, ne
samo zato jer je prema definiciji nenacionalna značajka koja ne poznaje državne granice, već i
iz razloga što zagovara postojanje jedne i jedine nadnacionalne (ideološke) istine. Upavno
zato, njen utjecaj ne smije biti podcjenjivan, obzirom da religija, sada kao sociološka
značajka, određuje život i vrijednosti osobe na višoj razini nego što se s političkog stajališta
često pretpostavlja. |
